utorak, 12. lipnja 2007.

4- D koreografija svakodnevice


izrastanje zakona zlatnoga reza u geometrijskim tijelima, zlatnog reza koji je izrastao iz spiralne dinamike nebeskog vretena.

Misli lutaju, odlaze i vraćaju se. Planet se vrti oko sebe i oko sunca. Dvije ekliptike, njihova nedodirljivost i spektar boja, virtualna premostivost sna i zbilje. Sićušnost veličine nas spaja s tajnom početka, veličanstvena vizija krije nedosanjanost istine...
Nad nama pionir ljepote, olujni oblak, titraj njegova srca i raspuknuće prijetnji...
Razumijemo li govor najavljen bljeskom... sučeljavanjem energije i materije... i kasnije oplakivanje grijeha... prelamanje svjetlosti u poeziji suza... post nubila phoebus...  
Nema uzaludnosti u kozmičkim zakonima... nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine... nema uzaludnosti na putu pokore... energija se pretače u nove oblike... nedozvoljava gomilanje...
Prekomjerna sreća bi izazvala entropiju, ne bi je znali cijeniti. Postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje, bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije. Jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota. Postaje nešto tako obično, beživotna dvodimenzionalna slika u kojoj se ne nazire perspektiva. Bila bi to hladnoća koja ledi spoznaju, omamljuje svijest, ne oplemenjuje dušu.
Kupka sreće je pjenušavo, izmjenično vrtloženje nutarnjeg vretena... spiralna dinamika čujnosti i čulnosti... kovitlanje osjećanja... zbilja i snovi... stvarnost i vizije... 
Zaleđeni u santi nepostojanja u postojanju ljepote mi više ne bi osjećali, ne bi misli pretakali u čuvstva... bili bi zombiji nesavršenog savršenstva... bez spoznaje postojanja ljubavi... a ljubav je i hladna i mlaka i topla i goruća istina... ideokinetička slika u kojoj se ogleda nepostojeća uzaludnost mahnitanja, ludovanja, tugovanja... iz nje nam se smiješi neuzaludnost življenog života... ljubav je kalež prepun taloga sjećanja, pjenušca uspomena i nektara trenutka...  
 Trošimo li život uzaludno?  
Život je kao crno vino. Čuvano u evanđeoskim mješinama, pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja…  
Život to smo mi… satkani od istih struna kao i kozmos… ples miliardi sunčića u beskraju vremena... mi kraljevi bez krune… mi ratnici svjetlosti… mi sužnji sebe samih ispisujemo elegije, sonete snova i balade ljubavi… antologiju sretno življenog  života…
Mi smo djeca sunca na dlanu vječnosti...




Blješte svijetla svemirske pozornice, na rampi tog ljubičastog beskraja, na obroncima sna i jave jedno treperavo srce radosno se smiješi, veselo kao čigra iskri melodiju anđeoskog sjaja i zaneseno zagrljajem noći sa zvjezdanim prahom spiralnu igru bezvremena igra. Ljepotica noći ga svjetlošću svojom dodiruje, dlanovima svojim mjesec ga miluje, a ono plešući sa tkivom nebeskog vretena svjetlošću svojom grli cijeli svijet. Tišina se širi horizontom tmine, bezglasnim glasom svjetlosti vječne uranja u dubine još snenog bezprostora i ostavlja tragove svoje kristalne blizine. U svitanju novom život se budi, osjećaji se redaju u svoj dnevni slet, najavljuju svoj čudesni treperavi ples u toj velikoj gala predstavi na sceni svijeta da se dinamikom zlaćane spirale, životna energija u srcima punim snoviđenja u odnose zlatnog reza postavi. Sjedinjuju se srodne duše u svjetlosni zagrljaj koji od davnina ljubi i sjedinjuje ljude, u tom nježnom dodiru nepostoje zlo i ljutnja koji ljubav ruše, nema mržnje, taštine i jala, unutarnjim bjesom usijanih glava koje vječno ljudima sude. Pozornica blješti treptajima srca, maglovita zavjesa nepostojanja polagano se diže, a svako, tom toplinom, probuđeno srce istinom se kiti i uranja u svoje sretne duše dres. Slika za slikom izrasta iz vrtnje zlaćanoga tkiva, cijela galerija se pred očima još usnuloga svijeta niže, duše sjedinjene svjetlosnim zagrljajem neba plešu anđeoski ples. Sretna svemirska duša blješti pobratimsvom svijeta u kojem ljubav spava, ona ne poznaje ljepše, ne priznaje veče, spoznaje da ne postoji bolje, u toj igri na pozornici svijeta nitko nikad ne želi i nemože ubiti mrava, scena velikog svjetskog teatra, osvjetljena svjetlom unutarnjeg svjetla, oslobođena tmine ljudske taštine postaje anđeoskim cvjetovima posuto polje. Osjećaji žive kao biserna niska ustreptalog srca, kao spirala koju tkaju zvjezdani vranci sjedinjeni u ljepoti te predstave snene, emocije lebde ljepotom tog bezkraja, snagom volje svoje raskidaju, poludjelim umom istkanu istinu koju brane tek misaoni lanci, nevidljive karike, optočene tugom i strahovima, tom kupljenom sudbinom bez istinskog sjaja. Sužnji u lancima neznanja, neke jadne duše vjeruju da se uzdižu do beskrajnih visina, neki se tope svojim neživljenjem u lažnim tek izgovorenim, praznim riječima, ne osjećajući snagu svemirskog vretena koje sve duše u zlaćanu spiralu bezvremena sjedinjuje.


Spiralna dinamika


Koreosofija (choreosophie) u direktnom prevodu riječi znači znanosti o kružnici, koja nam već stoljećima priča priču o idealnom geometrijskom tijelu, njegovom uvijek istom obliku koji izrasta iz harmonije pokreta i u kojem su skriveni svi ostali geometrijski oblici. Doslovni prijevod riječi koreografija (choreographie) znači crtanje ili pisanje o kružnici, ali taj pojam je s vremenom dobio i danas ustaljeno značenje, njime obilježavamo planiranje, izvođenje i izražavanje plesnim pokretom.


Koreograf skicira pokret na papiru služeći se različitim, već stoljećima uvriježenim znakovima i geometrijskim tijelima, preobražavajući pokret u figure koje plesač plešući pretvara u vidljive slike. Stoljećima su nastajali uvijek novi zapisi kojima su koreografi, slijedeći misaono tekst neke bajke, svoje misli pretvarali u pokretne misaone slike, u kojima su pokretom ostvarivali sklad i harmoniju oblika kružnice. Slijedeći pri svom radu, slično slikarima i skulptorima, odnos građe ljudskog tijela sa zakonima geometrije koreografi su pokretom otkrivali u prostoru kružnice uvijek nove mogućnosti, pa su pokretom oblikovali prostore uvijek drugačijih geometrijskih tijela, koji su postajali vidljiva metafora za ono napisano, za njihov osjećaj i tako uzdizali ples u svijet umjetnosti.
"Sloboda tijelu i pokretu", uzvikivali su koreografi početkom prošlog stoljeća, pa su svojim novim idejama i skicama rušili granice estetske konvencionalnost baletnog pokreta i tako počeli utirati put za "Moderni ples". Potaknuti novim istinama o prostoru i vremenu u znanosti, slijedeći promjene obrazaca u načinu razmišljanja, spoznavajući prostorvrijeme kao dimenziju koju čovjek sam svojim pokretima ostvaruje, koreografi su skicirali novu "Utopiju pokreta".
Plesni pokret je uistinu izrastao iz njihovih unutanjih stanja, a ritmom, dinamikom i ljepotom plesačeva izraza je harmonija prostorvremena postajala i vidljiva. Moderni ples je oslobađajući tijelo i pokret od neprirodne estetike pokreta, počeo izražavati slike iz svakodnevnog života i predstavljao tijelo u svoj njegovoj prirodnoj ljepoti ritmu i dinamici.
Ne želim i ne mogu ulaziti dublje u objašnjavanje koreografije plesa i baleta, jer kada govorim o koreografiji svakodnevice ja pritom mislim na umijeće i sklad prirodnih, svakodnevnih pokreta iz kojih izrasta naše prostorvrijeme, harmonija našega života.
Prirodan pokret je osnova svega drugoga što se u nama i oko nas događa. Pokretom se budimo i njime tonemo u san, on nas hrani i odjeva, njime učimo, mislimo, gledamo, slušamo, dišemo i volimo.
Ja ovim tekstom kličem "Sloboda tijelu i svakodnevnom pokretu" i pozivam vas na putovanje u dubinu sebe samoga, na ulazak u labirint zrcalnih neurona gdje vam se iz vaše višeprotežnosti smiješe vaša osjećanja i vaše godinama nagomilavano znanje s kojim možete, ako uistinu poželite, pokretnim misaonim slikama ostvarivati svoju koreografiju pokreta, vratiti se svom početku i ponovo učiti disati, hodati, lebdjeti, postajati svileni šal koji leluja na vjetru, lepršavi leptir, elegantna pantera ili treperava breza.
Putovanje u nutrinu, je jedna od tehnika kojom se služe učitelji slijepih osoba približavajući im osjećaj njihovog postojanja u prostor- vremenu. Slijepe osobe moraju steći sigurnost kretanja kroz nepoznate prostore, zato moraju spoznati težinu tijela pri padu, njegovu stabilnost i mogućnost zaustavljanja. Čovjek koji vidi može te tehnike savladati zavezanih očiju, može naučiti prepustiti se se sili teže i onda koristeći urođene mu reflekse zaustaviti padanje. Bila sam na takvom jednom kursu i još uvijek se u meni budi isti osjećaj slobode tijela, kada zatvorenih očiju pokušam zamisliti, leptir sam, lepršam svjetlosnom dimenzijom postojanja.

U odaji ogledala i odjeka nema hladnih vjetrova. Uranjam u dubinu, osjećam moć bezimenog osjećaja. Čujem glas iz daljine, zov procvjetalih ruža na obali odsanjanih dana.  Dotaknute uzdasima školjke se otvaraju. Umiru rađajući ljepotu.  Kao Jakovljeve ljestve biseri premošćuju  tišinu. Čujem poeziju oceana, simfoniju svemira. U zrcalnoj odaji bljesak očiju boje sna i staza latica zaostalih iz vremena oluje ruža.  Prišao si mi bestjelesan, nestvarno stvaran.  Toplina tvog pogleda otapa lednicu zatomljenih osjećanja. Zauh Sandbergov stih, postoji mjesto gdje ljubav počinje.

Otvaram oči, mjesec bdije nad mojim snom. Noć se slijeva u dijalog o lepršavoj košulji.
Jednostavno ljubav
"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostvo ljubav."


Manu propria kineziterapija je moj misaoni koncept kojim želim čovjeka uvesti u umniverzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu i pokazati mu kako da sudbinu svoga tijela i svojih pokreta može uzeti u svoje ruke. Samosvijest, samoosjećajnost, znanje o sebi samome i svijest o pokretu oblikuju tijelo i daruju mu estetski najizdiferenciranije mjesto u suvremenoj kulturi, čija pozornica je uistinu, ta naša tako dosadna i tako nesvjesno življena, svakodnevica.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

4- D samopoimanje geometrije tijela i njegove dinamosfere


Dinamosfera je prostor koji uvijek iznova izrasta iz pokreta našeg tijela i njegovih djelova. Taj prostor nemožemo vidjeti nego ga moramo naučiti osjećati oko sebe. Koreografi taj prostor crtaju, a plesači ga pokretom oblikuju. Mi svojim svakodnevnim pokretima zaobljujemo oko sebe prostor, mi ga širimo i sužavamo ovisno o poslu koji obavljamo.
Prostor je stoljećima predstavljan različitim geometrijskim tijelima. Počnimo sa kružnicom, idealnim geometrijskim tijelom koje označava prostor u kojem uvijek vlada stanje sklada i ravnoteže. To je razlog da je ljudsko tijelo raširenih ruku i nogu najlakše nacrtati unutar kružnice.



Slika Leonardo- Vitrius


Leonardo je svojom slikom o proporcijama ljudskog tijela, osmislio njegovu ljepotu i unio dinamiku u slikarstvo. On je u jednoj slici nacrtao više položaja tijela. U jednoj pozi ruke dodiruju rubove kvadrata, a u drugoj liniju kružnice. Tako je samo ljudsko tijelo, povezujući pokretom kvadrat i kružnicu, postalo rješenje nerješivog problema kvadrature kružnice.

Leonardov čovjek u kružnici i kvadratu je jedan od poznatijih crteža u povijesti europske umjetnosti. Često reproducirana i u raznolike svrhe korištena ta skica je postala simbolom za proporcije ljudskog tijela.
Da bi lakše osjetili svoju dinamosferu, pogledajte dobro taj crtež i probajte ga uistinu pohraniti u svoje pamćenje. Tada legnite na leđa i postavite ruke i noge u iste položaje i zamolite nekoga da vas iz ptičje perspektive u tim položajima fotografira. Kada fotografija bude gotova uzmite šestar, postavite ga u svoj pupak na fotografiji i ucrtajte kružnicu oko svog tijela, na drugoj fotografiji uz pomoć lineara iscrtajte kvadrat. Linija kružnice će dodirivati vrhove prstiju vaših ruku i nogu, a linije kvadrata vaše tjeme, vrhove prstiju ruku i vaše tabane. Tako ćete uistinu spoznati proporcije i sklad građe vašega tijela.




Tada stanite raširenih nogu i ruku pred ogledalo i zamislite liniju kružnice oko vas, zatim mjenjajući položaj ruku i nogu pokušajte nacrtati imaginarni kvadrat, pa ponovo, promjenom položaja ruku i nogu, kružnicu. Vi svojim pokretima unosite uistinu Leonardovu zamišljenu dinamiku u skicu i mjenjate oblik prostora oko sebe. To je vaša sfera, ona je uvijek oko vas, nju nosite sa sobom bilo kuda krenuli, ali joj ritmom svakodnevnih pokreta dodajete treću i četvrdtu dimenziju i pretvarate je u vašu dinamosferu.
Misaona slika dinamosfere neka za početak bude prozirna kugla u kojoj jednostavno stojite. Zamislite da vas ona, slična zemljinom omotaču, atmosferi, okružuje i na neki način brani od vanjskih utjecaja. To je vaš, samo vaš osobni prostor koji vi, osjećajućajući ritam i dinamiku u sebi, svojim pokretima stvarate i svakim novim pokretom u njoj oblikujete drukčije geometrijske figure.
Da bi uistinu spoznali tu svoju sposobnost trebali bi svoje tijelo i um svojim ritmom osloboditi iz okova čvrste materije i na fotografiji vašeg tijela šestarom uzrtati kružnice oko svih svojih zglobova. Tada će vaši zglobovi dobiti svoj prostor, a vi ćete s vremenom u tom prostoru uistinu osjećati ritam i dinamiku pokreta.
Čvrste živuće materije nema, njena osnovna funkcija je pokret ili ako govorimo jezikom moderne fizike, ona je titranje energije u energetskom polju, a pored titraja energije ona posjeduje i svojstvo prirodnog rasta, te svojstvo skupljanja i širenja. Ljudsko tijelo u pokretu je živuća jedinica koja se titrajima svoje energije stvara i oblikuje.
Naš pokret doista izrasta sa izvora naše unutarnje energije, naše volje i želje za pokretom, a rezultira premještanjem tijela ili jednog od njegovih dijelova s jednog mjesta prostora u drugi. Vanjski, vidljivi oblik pokreta je, kineziološki definiran, promjena mjesta tijela ili njegovih dijelova u prostoru. To je definicija pokreta koja počiva na Newtonovim zakonima mehanike.
Znanost nam u zadnjih stotinjak godina govori da je pokret puno više od toga, pokret je tijek rijeke energije koja spaja dva mjesta tijela ili njegovih dijelova u prostoru. Ne prihvaćajući to mnogi još uvijek pokret spoznaju tek njegovim vidljivim oblikom pri obavljanju neke radnje, bavljenju sportom ili kod plesa, a većina ne pristaje na razmišljanje o njegovoj kompleksnosti.
Kao što se, početkom prošlog stoljeća pod utjecajem razvoja znanosti, mjenjao i razvijao plesni pokret, tako su paralelno nastajali i novi obrasci u psihoanalizi iz koje se razvijala terapija plesnim pokretom. Pokret je postajao sredstvo kojim su tada obrazovani plesači pokušavali uspostaviti vezu između čovjekove svijesti i podsvijesti. Tada naglašeno ono kolektivno podsvjesno u čovjeku, arhetip naših stanja, je pored psihoanalitičara počelo zanimati i koreografe pokreta.
Danas, sto godina kasnije, ja promatrajući čovjeka zamjećujem da su njegovi svakodnevni pokreti ponekad uistinu vođeni tim arhetipom. To stanje nazivam "zaboravom svjesnog bića", jer pokreti nastali iz navika s vremenom prestaju biti vođeni od našega misaonog "Ja" i postaju oruđe onog podsvjesnog dijela našeg postojanja.
Pokreti koje izvodimo nesvjesno postaju zrcalo upravo tog podsvjesnog u nama i oni, bez svijesti o tijelu i prostorima oko njegovih zglobova, nažalost tako osakaćeni često rezultiraju mišićnim napetostima i bolovima u određenom dijelu našega tijela. Ponekad je ta mišićna napetost izraz onog neizrecivog u nama, pokazatelj naših ne proživljenih agresija, prigušenih emocija, prikrivenih strahova, ali najčešće je pokazatelj nepravilnog izvođenja pokreta.
Svijest o tijelu i pokretu je put na kojem uistinu možemo rasvijetliti i one duboko skrivene mogućnosti koje, začahurene u našim strahovima ili nesgurnostima, godinama u nama latentno tinjaju.
Pogledajmo još jednom fotografiju sa ucrtanim kružnicama oko zglobova. Svaka ta mala kružnica je sfera iz koje izvire vaš pokret, u svakom vašem zglobu vlada harmonija, sklad prostora koji vi vašim pravilnim pokretom potvrđujete i pretvarate u malenu kuglu, dinamosferu vašeg zgloba.
Prihvatimo činjenicu da se naše tijelo, bilo u prividnom mirovanju ili svjesnom pokretu, uistinu puno tih malih prostora, koja su u modernoj fizici nazvana energetska polja. Ta energetska polja se svojim titrajima sjedinjuju u rijeku naše životne energije koja oblikuje veliki prostor našeg postojanja, našu dinamosferu.
To je onaj prostor oko tijela, koji smo ucrtali na fotografiji i koji smo zamislili stojeći pred ogledalom. Unutar te kugle se nalazi bezbroj malih kuglica, harmoničnih prostora naših zglobova. Sada ih u mislima ispunimo titrajima energije proizašle iz naših pokreta. Velika kugla u kojoj titraju malene kuglice neka se u mislima pretvori u planetu na kojoj smo rođeni sa omotačem koji ju spaja s velikim prostorom svijeta u kojem živimo. Mi tada postajemo uistinu mala samostvarajuća ćelija, koja se svojom membranom spaja s drugim takvim ćelijama i sudjeluje u dinamičkoj samoorganizaciji univerzuma.
Misaona slika kugle, u našim zrcalnim neuronima, će tada zatitrati našim pokretima i postati mali ecosustav u velikom univerzumu. Oblikujmo svoje želje i snove u zajedništvo svog postojanja, pronađimo u prostoru oko sebe suprotni pol, točku koja će, kao veliko svjetlo, zarobiti naš pogled i usidriti stopala u more našeg postojanja. Sada prepustimo tijelo ritmu i pokretu, dozvolimo mu da se savija i ispravlja, pogleda prikovanog za ono zamišljeno sunce koje nas uvijek ponovo vraća u uspravni položaj. Pružajmo ruke u svim smjerovima dok uistinu ne postanemo sigurni da nad nama bdije neka do tog trena nespoznata snaga, snaga kao sjenka od koje nemožemo pobjeći, sjenka koja uistinu prati svaki naš korak, bdije nad svakim našim pokretom.
Zaplešimo ples sa sjenkom koja će nas uvesti u ljepotu postojanja, otvoriti nam vrata iza kojih se kriju naše stvaralačke mogućnosti i mi ćemo odjednom osjetiti kako se kugla širi i raste. Plešimo svoj zamišljeni ples, pretvorimo ovaj trenutak u misaonu sliku o nekom poslu koji svakodnevno obavljamo, operimo prozore, peglajmo, vješajmo rublje, kuhajmo, jedimo i pijmo, češljajmo kosu, šminkajmo se, oblačimo hlače i suknje, hodajmo i potrčimo na mjestu, a onda se naglo zaustavimo i ponovo stojeći očiju uperenih u onu istu točku osjetimo što se uistinu događa u našem tijelu.
Tijelo se, slijedeći zakone živuće materije, pri tome širi i skuplja oblikujući dinamičan osobni prostor, kuglu sličnu velikom univerzumu, kuglu koju ja ovdje, prisjećajući vas na početak teksta, nazivam dinamosfera. Već našim disanjem se ta kugla širi i skuplja. Svjesnim dubokim udisajima mi širimo kuglice u zglobovima rebara, kraljžnice i prsne kosti i tako automatski proširujemo i cijelu dinamosferu, a sebi stvaramo širi prostor postojanja. Izdisajima automatski sudjelujemo u disanju univerzuma i postajemo sudionikom u njegovom postojanju. Disanje je pokret, pa ako s vremena na vrijeme svjesno dišemo mi već ostvarujemo umijeće pokreta.
Izvodeći svjesno i one za nas često nebitne pokrete, mi ih možemo proširiti ili skratiti, ubrzati ili usporiti. Pri vršenju neke radnje, zaboravljajući titranje malih kuglica oko naših zglobova mi smanjujemo njihov prostor i nepotrebno koristimo previše snage iz mišića pri savladavanju otpora na tom putu. Takav pristup obavljanju svakodnevnih poslova, rezultira prekomjernim umorom.
Pokušajmo to osjetiti pokretom otvaranja i zatvaranja vrata prostorije. To su pokreti koji dokazuju zaborav svjesnog bića jer pri tom činu sigurno ne razmišljamo i ne osjećamo svoje zglobove i mišiće koji te pokrete izvode. Često se dogodi da nespretno lupnemo vratima, da s nepotrebno puno snage pritišćemo kvaku i uz neugodno lupanje izlazimo ili ulazimo u neku prostoriju. Ako vrata lupnu mi smo upotrebili previše snage i nepotrebno opteretili mišiće ruke, a kada se čuje udarac o kvaku tada smo sigurno zgrčili prste i opteretili mišiće podlaktice. Pri tim pokretima smo nesvjesno smanjili volumen kuglica oko naših zglobova.
Stojim pred vratima dnevne sobe u koju želim uči. Desnom šakom hvatam za kvaku i pritiščem je prema dole. Pri tome pokretu je svaki napor nepotreban, kvaka se spušta bez upotrebe snage, samo laganim pritiskom dlana na nju i skoro neprimjetnim istezanjem lakatnog zgloba. Tada se kuglica oko lakta proširuje, rastežući lakatne mišiće što automatski izaziva i rastezanje kugle oko ramenog zgloba. Vrata se otvaraju malim pokretom cijele ruke u ramenom zglobu. Dlan i prsti samo dodiruju kvaku, a ruka savijena u laktu povlači vrata i ja tada ostavljam kvaku i ulazim cijelim tijelom u dnevnu sobu dok moja desna ruka traži kvaku s druge strane vrata. U tom trenu dolazi do rotacije cijeloga tijela, kralježnica mi svojim spiralnim pokretom to omogućava. Dok moje tijelo već kreće u sobu i cijelo se okreće od vrata, desna ruka ostaje na kvaki i nježnim pokretom šake zatvara vrata. To je trenutak, treptaj oka u kojem sam ja stabilizirala zdjelicu i rameni pojas, dozvolila mojoj kralježnici da se u svom spiralnom pokretu istegne, prsnoj kosti da podigne rebra i rastegne trbušni mišić, desnoj ruci da rastegne desni prsni mišić i savijaće lakta. Mišići dlana sa rotatorima podlaktice pokreću kvaku i zatvaraju vrata. Pri tim tako "nebitnim" i gotovo uvijek nesvjesno izvedenim pokretima sam par puta promjenila oblik moje dinamosfere i pri svakom pokretu je malo raširila.
Tek ako naučimo uključiti samo onaj potrebni dio tijela za izvršenje radnje, stabiliziranjem drugih njegovih dijelova, ostvarujemo preciznost i lakoću pokreta, njegovo umijeće u štednji energije potrebnu za ostvarenje cilja.

4- D samomobilizacija; Pokret i ljepota

Pokreti u tijelu nastaju po zakonima dinamičke samoorganizacije proizašle iz zakone zlatnoga reza. Kinetička energija, svojim titrajima oblikuje tijelo i daje mu, za tuđe oči, izgled čvrstog postojanja u prostoru. Za 4- D samopoimanje, svjesnu spoznaju osobne dinamičke samoorganizacije, 4- D samomobilizacija, svaki čovjek posjeduje osjetila, male senzore rasute u dubini tijela, a u dinamosferi ta dinamika postaje vidljivi pokret.

Svaki pokret, za svoje izvođenje, treba vrijeme određeno ritmom pri čemu razlikujemo faze njegovog nastajanja, trajanje i kraj. Kad je pokret završen, njegovi tragovi ostaju zabilježeni u pamćenju ili kao vidljiva promjena oblika prostora kroz novi položaj tijela ili njegovih djelova.
Unutar dinamosfere se tijelo može pokretati na različite načine, može je koristiti cijelu ili samo njene dijelove održavajući i gradeći pri tome harmoniju svog prostora.
Po zakonu napinjanja i opuštanja mišića, koristeći njihove urođene reflekse, te služeći se savršenom osjećajno pokretačkom kontrolom pokreta i savršenstvom organizacije rada našeg mozga, tijelo postaje jedinstveni artikulirani pokret. Ja sada pokretu, da bi ga uistinu doživjeli, dajem uistinu obilježja živuće arhitekture.
Spoznaja pokreta ne znači, samo svijesno mjenjanje položaja tijela i njegovih djelova u prostoru, nego spoznaja mjenjanja njegovog cijelog stanja. Izrastanje pokreta u prostor trebamo doživljavjeti kao vječno nastajući, dinamički proces kinetičke energije.
Prožimanjem tijela i pokreta s prostorom ostvarujemo harmoniju u dinamosferi u kojoj vlada dinamička ravnoteža svih naših stanja i svojstava. Tada osjećamo i ljepotu postojanja jer tada smo sljubljeni s prirodom iz koje smo nastali i uistinu postajemo njen dio, mala samorazvijajuća ćelija u beskrajnom univerzumu.

4- D samomobilizacija, koreografija pokreta

Dok promatram prijatelje često se uhvatim kako nesvjesno analiziram njihov pokret i njegovu primjenu pri obavljanju dnevnih aktivnosti i pri njihovom nastojanju da se pri zajedničkom druženju korektno ponašaju. Ponekad se priupitam što li se sve krije u dubini njihovih duša, koliko tajni prikriva ukočenost njihovih zglobova, što li se krije u napetosti njihovih mišića, koji strahovi pritšću njihova ramena, koje tuge zakrivljuju njihove vratove, grče dlanove, skraćuju disanje.
Tada otkrivam u mnogima "zaborav svjesnoga bića". Njihov zaborav mi dokazuju njihovi pokreti izvedeni iz navike o kojima nitko od njih više ne razmišlja svjesno, dapače smatra ih nebitnima za kvalitetu života.
Iako po mišljenju mnogih nebitne, od svijesne spoznaje "zaboravljene", navike ostaju arhivirane u katalozima za motoričko pamćenje i nesvjesno prisutne u svakodnevici. Iz njih s vremenom proizlazi nepravilno držanje tijela i nekorektni pokreti koji više ne stvaraju dovoljno prostora i pri tom se smanjuju, postaju polovični i s vremenom postaju nove još ružnije i nedjelotvornije navike.
Nekada poželim nacrtati koreografiju jedne takove večeri, a tu skicu pokazati umjetniku pokreta i zamoliti ga da nam to otpleše. Mislim da bi to, što bi vidjeli sličilo na srednjevjekovnu sliku bez perspektive i sve bi se odigravalo u samo dvije dimenzije s nagomilavanjem prekinutih pokreta, iz uvijek manjih kuglica oko zglobova, pokreta koji svojim nepotrebnim nagomilavanjem, jedan drugoga guše.
4- D samomobilizacija je u isto vrijeme i koreografija svakodnevnog pokreta, dakle jedan od puteva ka njegovom umijeću. Nemojte me doslovno shvatiti, ja vas ovom misli ne pozivam na crtanje pokreta i striktno izvođenje nacrtanog, nego vas još jednom upozoravam da je svaki, pa i najmanji pokret vašeg tijela izraz vaše svijeti o njemu i zrcalo vašeg unutarnjeg stanja.
Ponukana istinom o zrcalnim neuronima u našim glavama ja vas pozivam da shvatite svoj život kao veliku gala predstavu modernog plesa u velikom svjetskom teatru i da postanete plesač svakodnevnog pokreta.


Filozofija djetinjstva neka vam bude osnova iz koje ćete crpiti svoje istine i nastojati ostati ono spontano dijete u pokretu i onda kada vas pritišću brige i kada vam se pričinja da ste stareći postali sve nepokretniji. Pozabavite se "zaboravom svjesnog bića" u sebi, osvjestite onu "muku i znoj" koji ste prolili učeći puzati, ustajati se savladavajući silu teže, prisjetite se nespretnosti prvih koraka, a onda trčanja za loptom, preskakanja užeta, igre kauboja i indijanaca i prvog tanga pri kojem ste otkrivali i plesača u sebi. Koreografirajući svoj svakodnevni pokret vi ćete uistinu ostvarivati i njegovo umijeće i to bez gubitka dragocjenog vremena.
Vi i većina ljudi na svijetu, se svakog jutra na sličan način ustaje iz kreveta i zaputi u kupaonicu zbog vrlo sličnih fizioloških i higijenskih potreba. Ta činjenica potvrđuje postojanje "zaborava" na koji sam vas potsjetila.
Čitajući ove retke pokušajte se prisjeti svojih jutara kada još sneni, poluotvorenih očiju ustajete iz kreveta i nesvjesno se valjate do kupaonice. Nazovimo to koreografijom jutra, jer ona je isto, iako vi to možda smatrate nebitnim, nesvijestan, ali bitan dio naše svakodnevice i svakodnevnih pokreta.
Vi se budite, ustajete iz kreveta još zgrbljeni od spavanja u embrionalnom položaju, ne razmišljajući o pokretu odlazite u kupaonu. Svaki pokret je bolan i vi mislite da je tome razlog starenje. To je osnovna zabluda u kojoj živite, jer starenje nesmije biti uzrokom gubitka osnovne pokretljivosti vašega tijela. Stareći mi prestajemo biti virtuozi u natjecanjima na sportskom polju, prestajemo težiti uvijek bržim i brojnijim pobjedama ne teniskom igralištu, ali prirodni svakodnevni pokret bi trebao cijeli naš život zadržati svoj ritam i dinamiku.
Nespoznavajući tu istinu vi pogureni, ukočenih stopala ulazite u kupaonu i stajete pod tuš. To je tako i tako vrijeme koje koristite za higijenu tijela, iskoristite ga i za higijenu njegovih struktura.
Da bi vaše buđenje i pripremanje za radni dan prestalo biti nesvjesno izvođenje pokreta iz navike, pokušajte jedno jutro osmisliti nekom pričom o vama samima. Potražite u vašim zrcalnim neuronima neku sliku u kojoj ćete vidjeti vaše tijelo u pokretu, postanite u mislima dio te slike, oživite je svojim ritmom i dinamikom i gledajte sebe u pokretu svojim unutarnjim očima. Slika do slike će u vašoj svijesti napraviti crtani film u kojem ćete vi biti glavna figura. Ja to radim ovako.
Probudivši se ja se još u krevetu rastegnem zamišljajući da je moje tijelo dugačka zmija koja, pokrečući svoje kolutove, puže po pijesku. Na taj način već prije ustajanja, osvješćujem malene kuglice zglobova kralježnice i širim svoju dinamosferu, oslobađam si prostor u kojem ću početi dan. Kada ustanem, moje tijelo postaje trska na vjetru koja raste ka suncu i ja rastući odlazim u kupaonu. Stojeći pod tušem zamišljam da je moja zdjelica vodoskok iz kojeg suklja umjesto vode moja energija, a vodu koja se kotrlja mojim tijelom zamišljam kao valove i čestice te enrgije. Tada tijelo uistinu gubi svoje čvrste oblike i ja osjećam svakim udahom novu duljinu mojih leđa i širinu moga prsnog koša, još jednom spoznajem kuglice u zglobovima između kralježnice, prsne kosti, rebara i njihove male pokrete. Moja stopala postaju gumeni čamci na vlažnom dnu kade. Voda koja se slijeva mojim nogama se pretvara u more i ja osjećam titranje u mišićima mojih stopala na kojima balansiram. Dok tijelo mažem gelom za tuširanje osjećam sve njegove zavijutke i izbočine, spoznajem duljinu ruku, nogu, vrata, trbuha i osjećam širnu lica, čelo, bradu. Kada zatvorenih očiju ponovo osjećam kako se kapljice vode kotrljaju mojim tijelom ja spajam svoju unutarnju i vanjsku ravnotežu, moje tijelo postaje ponovo trska, ali ovaj put na kiši i raste ka nebu, a ja osjećam kako moja glava gubi težinu i lebdi nad tijelom. Pri brisanju ručnikom pokušavam istrljati kožu, da bih je kasnije tako dobro prokrvljenu lakše namazala losionom za tijelo. Cijeli ritual higijene traje pet minuta, ali to sigurno nije izgubljenih pet minuta. Pranje zuba i šminkanje koristim da stojeći na cijelim stopalima stabiliziram zdjelicu, moj vodoskok iz kojeg sada suklja još više energije, i rameni pojas koji postaje rastežući okrvir oko slike mojih ramena, da bi pokreti mojih ruku uistinu polazili iz ramenog zgloba, a ne iz prsne ili vratne kralježnice. Gledam se u ogledalu i pokušavam u tih par minuta osmisliti moje držanje za cijeli dan.
Dok perem zube ja u isto vrijeme opuštam i moje žvačne mišiće koji su se spavanjem poprilično skratili. Dok četkica nošena, laganim pokretima iz ručnog zgloba, klizi zubima ja pokrećem čeljusni zglob u svim mogućim pravcima, rastežem i skupljam usnice, otvaram i zatvaram oči. Nanoseći kremu na lice ja zamišljam da me dodiruje anđeo čuvar koji moju kožu oživljava eliksirom vječne mladosti. Zrak oko mene postaje more i moje ruke tada plutaju njegovom površinom nošene nevidljivim gumenim obručima. Na kraju širim ruke i dodirujem liniju Leonardove kružnice, zatim liniju kvadrata. Zamišljam moje tijelo kao pentagram, a oko mene se uvijek zatvara kugla u kojoj se počinjem osjećati ugodno. Svakim svjesnim udisajem je širim, a izdisajem sužujem.
Prsna kost je brod koji uplovljava u luku mojih snova uz pomoć rebara koja se pokreću kao vesla. Kormilar je moja misao i moja želja da uistinu spoznam te pokrete koji proizlaze i iz mog svjesnog udisaja i izdisaja.
Pokušavam te tri minute pred ogledalom pretvoriti u ispovjest moga tjela slici u ogledalu, otplesati moj misaoni jutarnji tango da bih osjetila lakoću pokreta u stopalima, koljenima kukovima, zdjelici, kralježnici, ramenima i zglobu glave.
Slične misaone slike me vode u pokretima pri kuhanju prve jutarnje kave ili čaja, pri odlasku na posao, pri obavljanju svakodnevnih zadataka, pri odmoru, čitanju, pisanju, slušanju i razgovaranju, pri gledanju televizije, predstave u teatru i konačno ponovo pri odlasku na spavanje. Sjedinjujem pokrete, kojima se služim da bih pravilno funkcionirala u radnom danu, s mojim misaonim slikama, pokušavam u svaki pokret ritmom sjediniti prostor i vrijeme i tako nikada ne gubim vrijeme za održanje strukturalne higijene.
Koreografija svakodnevice, kao i koreografija klasičnog baleta i plesa, teži nadopunama i ispravkama i s malo osobne kreativnosti može postati ugoda i ljepota pokreta, dio estetike svakodnevnog komuniciranja, prvo sa samim sobom, a onda s okolicom u kojoj živimo.

Zamislimo trenutak jednog umjetnika

Umjetnici pokreta su prepoznatljivi po svojoj težnji ka stvaranju svijeta koji izrasta iz uvijek novih iskustava. Taj iskustveni svijet iz kojeg se rađa pokret plesača, antropološki sažeto, pronalazi svoja dva polazišta i to u svojim osjećajima za pokret i zvuk. Spajajući ta dva osjećaja sa osjećajem za ritam, on osjeća i vrijeme, onaj trenutak u kojem pokret uistinu postaje živuća arhitektura njegova tijela i sjedinjuje ga s prostorom u kojem pleše. Koreograf crta svoje misaone slike i na papiru nastaju kružnice, zakrivljeni trouglovi, kubusi, tetraederi, poliaederi, a plesač, nošen zvukovima melodije, pleše to nacrtano i dočarava nam višeprotežnost svoga utjelovljenog uma. Te slike koje gledamo na pozornici doista imaju perspektivu i prisjećaju nas na renesansnu umjetnost, a u plesačima prepoznajemo likove koje plesom predstavljaju. Promatrajući tijelo plesača, ono nam odaje svu svoju ljepotu, sve svoje proporcije i sklad.
Pokret plesača si nesmijemo zamisliti kao nešto apstraktno, jer njegov pokret kao i naš, proizalazi iz impulsa koji mišićima šalje mozak. Plesač se pokreće po tonovima glazbe, kao što mi to činimo kada plešemo Tango. Iako zvuk dolazi izvana, plesačev i naš mozak ga čuju i spajaju s unutarnjim zvukovima, koje plesač, nošen talentom, čuje svojim unutarnjim ušima. Mi te unutarnje zvukove svjesno ne čujemo, ali vjerujte mi, kada poneseni zvukovima Tanga pronađemo svoj ritam i lebdimo parketom, naš mozak je u svakom slučaju čuo više od nas i u svakome od nas spava zatomljeni talenat plesača.
Da bi osluhnuli, ono što naš mozak čuje, potrebna nam je vještina, 4- D samopoimanje, spoznavanja svog ritma koji se onda sljubljuje s ritmom zvuka koji čujemo. Unutarnji i vanjski zvukovi potiču mozak na djelovanje i on organizira potrebnu količinu energije kojom proizvodi impulse za ritam. Svjesno spoznatim ritmom mi sami onda ostvarujemo preduvjete za kreiranje uvijek novih oblika pokreta i načina kretanja. U obliku i trajanju pokreta se odražava energija koja ga stvara, pa tako tonovi zvuka Tanga, izraženi našim ritmom prelaze u energiju kretanja i za umjetnika, ali i nas postaju plesni koraci.
Kada se pri obavljanju svakodnevnih poslova stavim u mislima u poziciju umjetnika, kreatora kazališnog, baletnog i plesnog pokreta, osjećam svaki pokret kao novo iskustvo slušanja i gledanja svijeta i onda ga pretvaram u moje umjetničko djelo i posao koji obavljam postaje moj umjetnički čin. Ja sama postajem pokret i na koncu moj pokret postaje umijeće mog izražavanja o meni samoj drugima.
Stvorite si u misaonu sliku jednog umjetnika plesa kojem ste se nekada, gledajući ga na daskama, sigurno divili. Postanite samo za trenutak on i pokušajte u potaji svoje dnevne sobe odigrati jednu scenu iz svog života. Pustite na kasetofonu melodiju koja vam je draga i osjetit ćete ritam u sebi, tada izvodite pokrete tim ritmom, pišite na računalu, peglajte, perite prozore, brište prašinu ili jednostavno sjedite osjećajući taj ritam u sebi.
Ja sam studirajući povijest modernog plesa pronašla za sebe lik u plesačici Isadore Duncan. Ona je u svojoj kratkoj karijeri pretvorila svoj pokret u osjetilno osjećajni izražaj. Izmjeničnom igrom između čvrstine prizemljenja i suptilnosti govora tijelom ona je svojim pokretima stvarala grčke statue i freske velikih renesansnih majstora slikarstva. Snaga njenog izraza pokretom je proizlazila upravo iz njene povezanosti s prirodom u kojoj je rado plesala. Spojivši u sebi dva antička božanstva Apolona i Dionizija, ona je u suzdržanosti svoga bića plesala dionizijski zanos svojih osjećaja.
Kada u svojoj dnevnoj sobi pokušavam napraviti veliko spremanje, tada uistinu slijedim Isadorine misli i njeno objašnjavanje doživljaja pokreta. Ona me tada poziva u meni još neotkrivenu dimenziju mog postojanja i ja ulazim u svijet misaonih, ideokinetičkih slika.


Izvor i ušće pokreta je u samom pokretu koji se onda ulijeva u rijeku mog gibanja dnevnom sobom. Ja ulazim svjesno u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi i osjeća svoj utjelovljeni um kao sunce mog univerzuma.

Tada postajem, meni najdraža boginja iz vremena nastajanja mitova, boginja lova i mjeseca, Diana. Stvarajući si ideokinetičku sliku boginje na konju ja se sljubljujem s pokretima te prekrasne životinje i osjećam kako se moj ritam sljubljuje s njenim. Stabilizirana zdjelica omogućuje mojim nogama treperavi pokret i ja jezdim prostorom. Pokreti mojih ruku, slični napinjaju luka i strijele, polaze iz stabilnih ramenih zglobova i sve što s njima tada obavljam odvija se ritmom mojih misli i moga tijela. Iznad stabilizirane kralježnice, lebdi moja glava i ja očima slijedim plijen, zamazane prozore, mrlje na podu ili prašinu na zadnjem regalu police za knjige. Izvodeći svjesno te pokrete ja osjećam prostor koji njima omeđujem i on na koncu uistinu postaje zakrivljen kao kugla puna harmonije. Tad mi se čini da se doista nalazim na vratima moga vremena i ja svjesno doživljavam sve četiri dimenzije mog postojanja.


http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/



Uvjetovana trendom kolektivna kinetička svijest nastaje u vremenu i prostoru življenja, ali ona, kao svijest o svemu drugome, uvijek vuče korijene iz početaka svog nastajanja.
Samorazvojem tempa života dolazilo je do paralelnog razvoja pojedinih stilova kretanja (Ritualni plesovi primitivnih naroda, folklor, klasični balet, društveni plesovi, suvremeni balet, ritmika, umjetnička gimnastika, itd.) i stilski definirane koreografije.U cijelom tom razvoju je uvijek dolazilo i do vječnog vraćanja početku, analizi ljudskog pokreta svodeći ga na inicirajući impuls, na onaj prapokret svemira.
Mi, generacija koja živi u dva milenija, doživljavamo renesansu naše misli i polako spoznajemo da njome sudjelujemo u održanju univerzuma. Misao je jedina energija koja ja se širi brže od svjetlosti, pomnožimo njenu brzinu s masom naših misaonih slika i stvorit ćemo energiju za umijeće pokreta. Brzina naših misli je mjerljiva samo u nano sekundama koje su za nas nespoznatljive, ali mi spoznajemo misao i možemo ju ubrzavati i usmjeravati. Zamislimo misaone slike kao masu, naše misli kao ubzanje sjećajući se pri tome Einsteinove formule o energiji. Što su ljepše i uvjerljivije naše misaone slike o tijelu i pokretu i što smo sposobniji svojim mislima te slike pretvarati u pokret stvaramo uvijek veću količinu energije iz koje proizlazi naše umijeće.

U.P.= misaona slika tijela i pokreta x brzina naših misli.

To je moja formula za ostvarenje umijeća pokreta.

4- D samopoimanje tijela, pokreta i svoga umijeća
O mudrosti tijela i pokreta, o utjelovljenom umu, misaonim slikama, svijesti, samosvijesti, samosjetilnosti i samoosjećajnosti, kao važnih činioca vašeg umijeća, sam detaljno pisala u knjizi "Umijeće svakodnevnog pokreta" koju je izdala kuća "Kapitol" Zagrebu 2006.

Sada želim razraditi sam pojam umijeće i pokušat ću ga sjediniti sa onim tako samo po sebi razumljivim svakodnevnim pokretom.
Performans pokreta je jedan od nosioca integralne, cjelovite, umjetnosti. U njemu se doista sjedinjuje stvaraoc i djelo upravo u trenutku nastajanja pokreta, to je unaprijed ne koreografiran i neponovljiv treptaj oka iz kojeg izrasta pokret kao izraz umjetnikova osjećaja. Kada sjedim u gledalištu ipromatram predstavu čini mi se da je to što vidim serija intimnih gesti, koje postaju obuhvatno kompleksni vizualni teatar u trajanju od nekoliko minuta, a ponekad i više sati. To je uvijek samo jedna izvedba. Reprize se isplati pogledati jer onda shvatimo da predstava uistinu nije strogo uvježbavana i režirana, nego pokretom spontano improvizirana misaona slika umjetnika.
Iako nesvjesno vi često u svakodnevnom životu, obavljajući neki novi posao, improvizirate pokrete i pokret je tada sredstvo kojim ostvarujete umijeće tog posla. To se obično događa pri preuređenju stana, pri vješanju novih slika na zidove ili u trenutcima kada baveći se nekim hobijem sjedinite svoj emotivni i misaoni um dozvolite svojoj mašti slobodan tijek. Performans svakodnevice se iz dana u dan odigrava u vašem životu, jer cijeli život je premijera koja nema reprize. Pokret je najneposredniji put ka performansu, njime htjeli vi to spoznati ili ne, ipak improvizirate svoj život. Misaone slike koje se iz trena u tren smjenjuju u vašim glavama često su mimohod umjetničkih dijela kojih vi niste svjesni. Većina od vas zaboravlja ta umijeća svoga mozga jer ih smatra nebitnima.
Djela priznatih umjetnika čovjeku već stoljećima uljepšavaju svakodnevni život. Dizajneri prizvode upotrebne predmete, kojima čovjek ukrašava prostor u kojem živi, a što je ime dizajnera poznatije to je i njegovo djelo skuplje. Čovjek je spreman izdati veliku sumu novca da bi udobno sjedio ili da bi uređenju svog doma dao notu i svog dobrog ukusa. No to je pasivno konzumiranje tuđeg umijeća. Koreografija pokreta za performas svakodnevnog života se ne može kupiti, pokret se mora osjetiti, svjesno spoznati i doživjeti cijeli njegov tijek, da bi njegove improvizacije uistinu postale umijeće kojim ostvarujemo umijeće življenja.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
Umjeće pokreta je nažalost pojam koji kad mnogih izaziva odbojnost, nezainteresiranost, jer apriori misle na kreativnost onih umjetnika koji su pokretom izražavali svoja unutarnja previranja, koji su pokretom preslikavali uvijek nove misaone slike, pretvarali ih uvijek nove oblike izražavanja, onih koji nam pokretom pričaju priče, plesom odaju tajnovite puteve duša sretnih i nesretnih likova koje utjelovljuju.
Pri tome se prisjećam razgovora s prijateljicom, managerom u velikoj svjetskoj firmi, koja je od početka odbijala prihvatiti ideju o umijeću pokreta. Sugerirala mi je da cijelu studiju nazovem inteligencija tijela. Da bi ostvarili inteligenciju tijela mi trebamo prvo savladati inteligenciju pokreta. Osjećam da opet redam pojmove bez ulaženja u dubinu njihova značenja.
Inteligencija kao sociološka klasa je povijesno nastala kada je došlo do odvajanja umnog od fizičkog rada, a u dnevnom govoru se upotrebljava za objašnjenje, razumnog, razboritog, oštroumnog. Dakle inteligentan je onaj tko je pametan, bistar, koji lako shvaća i rasuđuje, netko tko je obrazovan i kulturan, ali taj netko još uvijek nemora posjedovati inteligenciju tijela i pokreta.
Spajajući umno i tjelesno u sebi mi se uzdižemo iznad povijesne podijele na inteligentno i neinteligentno biće i postajemo biće iz kojeg zrači stvaralaštvo, najvrijedniji atribut kojim se možemo okititi. Stvaralaštvo je svojstvo koje smo dodijelili Bogu jer on je po Bibliji stvoritelj neba i zemlje, pa je tako i ta mogućnost ostala za "običnog čovjeka " nedodirljiva. Tek izabrani i talentirani su se usudili uči u te "zabranjene" sfere i počeli svojim umijećem, za tog običnog čovjeka, stvarati svijet umjetnosti.
Pišući ovu knjigu ja vas pozivam da sjedinite u sebi, umno, tjelesno i emocionalno, da na taj način razbijemo klišee klasnih podjela, jer svaki čovjek je cjelina u kojoj se sjedinjuju svi gore nabrojani atributi.
Oni koji otvaraju radionice za "Inteligenciju tijela" pozivaju na Autogeni trening, na putovanje nama dalekim čakrama, meditiranje i učenje pokreta izvan svakodnevnog života, ja vas ovom studijom pozivam na učenje učenja o svim svojim mogućnostima u vašem prostorvremenu bez gubitka dragocjenog "vremena". U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u vama se krije i vaše umijeće, vaše stvaralačke sposobnosti.
"Pokret otvara vrata ka učenju." je izjava američkog pedagoga Paula E. Dennisona. Pokretom budimo i aktiviramo mnoge sposobnosti, njime sjedinjujemo i sidrimo nove informacije u neuronima našeg mozga. Bez pokreta naše misli nebi ostajale zabilježene u kori našeg velikog mozga, jer prelazak misli u riječi, simbole, misaone slike i metafore, je uistinu pokret koji mi svjesno ne spoznajemo. To je osnovna i nepobitna činjenica koju treba zapamtiti. Pokret, primum mobile, je uistinu osnova svih kasnijih inteligencija koje se u nama razvijaju. Inteligencija tijela je rezultat pokreta koji u nama neprekidno titraju i održavaju naš život.
Još u majčinoj utrobi smo učili pokretom, poslije poroda nastavili učiti pokretima očiju, glave, puzanjem smo razvijali sposobnost koordinacije pokreta i na taj si način nesvjesno ucrtavali put za lakše učenje čitanja. Pokretom dišemo, njime smo naučili govoriti, plakati, smijati se, njime volimo i branimo se, bez njega nebi odlazili i vraćali se, nebi sjedili i ustajali se, jeli, pili, prali i oblačili se.
Pokret je naš život, pa zašto nebi pokušali taj život pretvoriti u naše umijeće, zašto uistinu nebi postali stvoritelji svog neba i svoje zemlje, svog malog univerzuma koji sam u "Umijeću svakodnevnog pokreta" nazvala kinesferom.
Na početku sam pisala o koreografiji svakodnevice, o našem svakodnevnom performansu. Ako uistinu počnemo osmišljavati svakodnevicu, ostvarjući u njoj harmoniju svih svojih sposobnosti, ona će postati izvor iz kojeg će proizaći umijeće pokreta. Pokret je živuća arhitektura materije, pa njime, iako toga nismo svjesni, oblikujemo svoje tijelo i svoj osobni prostor.
Umijeće pokreta se ne krije u razlogu zbog kojeg ga izvodimo, nego u njegovom nastajanju, početku i trajanju, a tek na koncu i u vidljivom tragu koji ostavlja u prostoru, gradeći pritom nevidljive emocionalne mostove unutar samoga tijela, mostove koji spajaju misao, osjećaj i radnju koju izvodimo. Kada pokret postaje sredstvo komunikacije, onda se ti mostovi šire i oblikuju interpersonalni prostor u kojem srećemo sebe i druge. Inteligencija našeg tijela izrasta iz 4- D samopoimanja, 4- D samostabilizacije i 4- D samomobilizacije, dakle svjesno ostvarenog umijeća naših pokreta.