Manu propria pokret- 4- D umijece svakodnevnog pokreta

Hodočasnici utjelovljenim umom i svjetlosna dimenzija postojanja

Neurologija svijesti kaže da je misao, svaki trenutak cjelokupnog tjelesnog doživljaja, prema tome je svijest, sveukupno psihofizičko djelovanje i doživljavanje tijela.
Misao, taj čudesni horizont našeg postojanja, misao na izvoru, misao postaje osjećaj i spoznaja želja, poezija našeg istinskog postojanja.
Kako je daleko ta čudesna crta na kojoj se dodiruju nebo i zemlja, duša i tijelo, svijest i podsvijest našeg postojanja? Postanimo hodočasnici našim utjelovljenim umom, osjetimo naše postojanje u tom čudesnom univerzumu.
To je čudesna slika koja se zrcali na prividnom horizontu svijesnosti. Ona  je izraz našeg lica, naš smijeh i dinamika naše rečenice, ona je zrcalo naše duše. To su sjećanja i znanje, bol i strahovi. Njom možemo usmjeriti našu emocionalnu i kinetičku energiju, možemo tražiti slijepe točke svjesnosti o tijelu, možemo ih osvijestiti, možemo usmjeriti titraje energije u ispoljavanje ljepote i lakoće postojanja.Činjenica da pamćenje i sjećanje ima svoje mjesto u ljudskom mozgu, činjenica da se mi sjećamo i da se mislima možemo vraćati u prošle događaje, da možemo u pokretnim i zvučnim slikama, sanjati budućnost, misliti pojmove, zamišljati situacije, dovoljnja je potvrda, da je misao energija, kojom se može upravljati, koju se može oblikovati, kojom se može djelovati.
Tom čudesnom misaonom vježbom stvaramo nove sinapse u mozgu, ucrtavamo svrsishodne uzorke u mozgu iz kojih možemo idejama, iskricama naše svijesti, zvijezdama na nebu našeg malog univerzuma stvarati svijet u kojem živimo, širiti svoj horizont.

Pročitah knjigu Walter Moers " Grad sanjajućih knjiga" i osjetih snagu napisanog u sebi. Treba napisati knjigu, zašuh šapat iz dubina i sjedinih se sa tom idejom. U tom gradu se snovi svjetlosnim stazama slobodno kreću, vidljivi u svojoj smirujućoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane zvjezdanim alfabetom, slovima koja nisu slova nego ritam zvjezdanoga praha, ritam srca koje zvjezdanim stazama jezdi, slova osjećanja, glazba trepravih duša što se gradom snova širi...

Stojim pred portama grada sanjajućih knjiga čujem misli, čujem smijeh, čujem pjesmu, cvrkutanje ptica i veseli romor, zujanje treperavih pčelinjih duša što se roje i mirišljavim medom limunova cvijeta daruju svakog tko zakorakne u carstvo spokoja, ljubavi i sreće u zagrljaju svjetlosti bez tame, svijetlucave sjenke duša, zaigrane i neviđeno lijepe. Grad sanjajućih knjiga se preko sedam brežuljaka zlaćane boje širi. Kristalna se kupola u beskraj uzdiže i sa svih strana duša sunca u grad stiže. Opojan miris lipa, limunova drveta se mješa sa mirisima mora, lavande, oleandra i prastarih pinija. Vidim zemlju svu na dlanu, vidim sjenke duša, vidim ih kako oko vatre sjede i zajedno ka nebu šalju poruku vječnoga mira. U plavićastom svijetlu zaigranih snova naziru se utopije drevne, otok na kojem vrijeme bdije, Atlantida koja svoj san snije, grad sunca što ljubav zrači sjedinjeni u ovom čudesnom gradu satkanom od sanjajućih knjiga. Koračam zvjezdanim stazama do hrama u kojem ljubavni san na morskim orguljama odu mladosti svira. Dotaknuta toplinom koju duše knjiga zrače ulazim u svetu građevinu da osjetim miris tamjana kojim san dobrote na oltaru život u ljubav pretvara. Nad oltarom se sunce s oblacima igra, razbija oluje, zaustavlja buru da u gradu snova suze neba kao dijamanti vječno u snovima blješte, da sanjajući pupoljci u san o ljubavi izrastu, da se mirisi sanjajućih knjiga mirisom drevnih šuma ovim snenim gradom šire. Osluškujem i u lahoru nježnom čujem zvjezdana slova, osjećam ritam sretne pjesme neba. To zvijezde, mjesec, sunce čarobnim slovima pišu baladu o gradu sanjajućih knjiga i slave ostvarenje davnih utopija i sjedinjenje svih duša svijeta u ljubavi, spokoju i miru.


Da trebam napisati knjigu, želim napisati knjigu, želim pisati o umijeću pokreta koji izrasta iz misaonih slika moga uma. Pokretne misaone slike uzrokuju, oblikuju i usmjeravaju pokrete našega tijela i pretvaraju ih u lijek protiv tjelesne, ali ponekad i duševne boli. Sjedinjenjem osjeta i osjećaja u svijesnost mi ulazimo u onaj dio nas samih koji često samo životari iza naših misli. Na tom putovanju bespućima naše duše poslušajmo tri predivne, vječne melodije. Odaberite sami koja od njih, u vašoj svijesti, budi osjećaj ljepote postojanja.Jednog čudesnog proljetnog jutra dok sam uživala u rađanju prirode, osluškivala predivne tonove svitanja divila se simfoniji boja i mirisa, bol, ta "nezvana gošća" na slavlju osjetila se počela širiti tijelom.
Osjetih kako boje gube ljepotu, kako mirisi više ne prodiru do moga srca, tonovi svitanja postaju monotoni i ja to proljetno jutro pamtim kao neugodan doživljaj.
Bol je tog jutra zauzela monopol nad mojim osjetilima i svakim njenim ponavljanjem je postajala novi razarajući događaj, nešto kao potres, kao erupcija lavekoja je geometriju tijela i duše pretvarala ruševine života. Teoretsko znanje mi je govorilo da je geometrija tijela narušena mojom krivicom i bol se kriomice uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću. Zatvorih oči i pokušah tog lutalicu vidjeti srcem, pozdraviti ga stihovima jednog nažalost za mene bezimenog mistika iz trinaestog stoljeća.

Pitala sam o Tebi svakog koga sam srela.
Tada sam ugledala tebeKroz sebe
I shvatila da smo isti
"O, Ti, koji si tako nepodnošljivo lijep,Čiji si ti voljeni?" pitala sam.
"Svoj vlastiti," odgovorio je;
"Jer ja sam jedan i samo jedan -
Ljubav, ljubavnik, voljeni, zrcalo, ljepota, oko.
"Tražila sam samoću sa svojim voljenimm,
No shvaćam da u ovom tijelu nema nikoga osim mene.
Ja sam onaj koga volim;
Onaj koga volim je ja
Tko je ljubavnnik?
Voljeni, Ljubav i ljubavnik - troje u jednnom;
Ovdje nema mjesta za savez,
Pa, čemu onda govoriti o "odvajanju?"

Lovac, plijen, mamac i zamka;
Svijeća, svjećnjak, plamen i mušica;
Voljeni, ljubavnik, duša i želja duše;
Opijennost, pijanac, vino i čašaSve sam JA!


Sjetih se davno napisanih pjesama... sjetih se vremena Koje nazivam olujom ruža i zbirke Odakle dolazi ljepota i šapnuh...

Ti ne znaš...

Ugasnuo je dan jedan od onih u kojima gnječim sjećanja i trčim zu rijeku i palim oči nena… tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć… Teške od zvjezda vise ruke neba nad mojim prozorom…  Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim… ti ne znaš s kojeg prozora  pozdravljam u noći tvoju zvijezdu i tvoj put k meni…   velika srebrna lopta zapletena u plavoj mrei čuvarice snova zapali krijesnice razbi tminu zaborava… Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu na srebrnom sagu mjesečine zaplesasmo naš prvi tango…  poslije toga opet tišina… zatvorila sam tvoju šutnju među dlanove…  a na terasu se preko usnulog cvijeća uspinjala zora… zatvorila snove u sunčanu kutiju… i prosula svježinu  na umor naših zagrljaja…

Pitam se...

Postoji li običan slučaj?... ljubav, začeće, porod, život i opet ljubav… je li kružni tok sudbine slučaj?... dogodi li se neka priča slijedom slučajnih misli… tijekom slučajnih osjećaja… nezaustavljivim tokom događanja?...  izviru li slučajnosti iz kaosa zbilje ili poetike sanja… promatram svitanje… prelamanje noći u dan… probijanje svjetlosti kroz staklo prozora… i nastajenje naših sjena na zidu… stojimo spramčiok Suncu… obasjava nas bijelina vjenčanice kojom zora kiti jutro… nebo plamti vatrom dolazeće ljepote… bude se i ptice u krošnji lipa… širi se miris ljekovitih cvjetova… u ovom sasvim običnom subotnjem praskozorju se događa neobićnost osjećanja…
Stanujemo li slučajno u ovom djeliću univerzuma?... je li slučajno ovdje gnjezdo naših praotaca?... udišemo svježinu proljetnog znakovlja… smjenjuju se slike na horizontu svjesnosti… smanjuju se naše sjenke… zlatna hostija stoluje na pijedestalu vječnosti… mi koračamo zenitom vremena… sjene nestaju… stojimo razgolićeni pod nutarnjim suncem… raskrinkani od sebe pred sobom…
Je li slučajna ova zrelost samospoznaje?... ili je to ipak uspiješno pretakanje transcendentalnih žudnji u iskustvenost preživljelih godina?...
Nižemo nisku bisera u riznici pamćenja… slažemo misaono- osjećajne slike u galeriji uspomena… gomilamo ljepotu u muzeju sjećanja… dojmovima širimo univerzum bivstvovanja… sretni smo… ponekad tužni… opet sretni… smjenjuju se raspoloženja u našem biverzumu kao godišnja doba u ovom djeliću svemira…
Vjekuje li ljubav slučajno na oltaru našeg prostor- vremena?...  pitam se promatrajući prisnost u tvom pogledu…

Pozivaš me na ljubavno sučeljavanje...

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."
Jesmo li mi običan slučaj u carstvu ljubavi?...
Jesmo… život je jednostavno ljubav…
 
 

Zglob do zgloba, ruina do ruine, meni tog jutra strana i nepoznata dimenzija prostor- vrijeme je bila bez ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže. Osjećala sam je samo kao neugodu i kroz bol upoznavala tog tajnovitog stranca koji mi se smiješio krijući maskom svoje pravo lice. a danas poslije hodočašća mojim utjelovljenim umom osjećam tu svjetlosnu dimenziju i trajem u njoj.

 
O čovjeku i pokretu
"Pokret mojih suvremenika je estetičan i pun emocionalnog izraza, jer oni su slobodni pa tako i kreativni. U njihovom tijelu pokret živi, oni sami proizvode, tu valovitu, ali nikad do kraja definiranu snagu. Iako obučeno tijelo se pokretom odaje u svojoj nagosti naglašavajući svoj oblik, svoju zrelost, a ne svoje razgolićeno divljaštvo. Čovjek današnjice svojim pokretom pokazuje harmoničan izraz svog cijelog bića." ovo je moj san o tijelu i pokretu koji sam opisala u eseju "Utopija kreativnosti svakodnevnog pokreta"


Promatrajući ljude epohe, kroz pokret kojim mi, svaki od njih napose priča svoju životnu priču, ja naslućujem njihove nesigurnosti, njihova nezadovoljstva i one zatomljene tuge o kojima ne žele razgovarati.
To je jedan od razloga zašto sam se odlučila nastaviti pisati studiju o pokretu. Teško je jednostavnim riječima izraziti misao o ljudskom tijelu kao cjelini, još teže je pisati o tijelu koje misli samostalno, a najteže je godinama usađenu podvojenost duše i tijela ujediniti u novi integrativni dualizam univerzuma utjelovljenog uma i pretvoriti ga 4- D samopoimanje. Pod integrativnim dualizmom mislim na spoznaju cjelovitosti sebe samoga i svijeta u kojem živimo.
Pošto pišem o pokretu ja ću se zaustaviti na objašnjavanju njegovog nastajanja u nama i pokušati objasniti njegovu vezu između tijela i našeg trajanja i djelovanja u svakodnevnom životu, te pokušati osmisliti njegovu ljepotu.
Mi živimo u epohi koja nas obasipa novim saznanjima i pretvara ih u upotrebne predmete kojima se služimo i na taj način si olakšavamo život. Korištenjem prirodnih resursa planete na kojoj živimo mi smo se, spoznavajući prirodne zakone, pokušali izdići iznad prirode i pričinilo nam se da smo počeli vladati njome. Kao što je teško vladati nekim tko ima samosvijest, tako je teško ovladati i onim što izrasta iz sebe samoga.


Priroda nam se suprostavlja svojim hirovitim čudima i dokazuje nam još uvijek našu ovisnost o njoj. Gigant sapiens, izrastao iz prirode, je zaboravio da jedino u integrativnom dualizmu s njom te spoznavajući dimenzije univerzuma svoga uma, može uistinu razvijati sebe i nastaviti razvijati vrstu.
Istina je da "moderan čovjek" voli sve što je lijepo, slijedi manje više sve trendove i pokušava biti vjerodostojan predstavnik vremena u kojem živi, ali taj isti čovjek se još uvijek nije potrudio da spozna i osjeti osnovnu energiju koja ga čini svjesnim bićem.


Ta energija je njegova svijest i spoznaja o osobnim resursima, o mogućnostima koje se kriju u univerzumu njegova utjelovljenog uma. Vanjski izgled je ono na što "moderan čovjek", zahvaljujući tehničkim pomagalima, umijeću drugih i svom novcu može djelovati. Svakodnevni pokret iz kojeg je proizašao njegov uspravni stav je, uprkost svemu tome, kod "modernog čovjeka" već stoljećima ostao na razini djeteta izraslog u školarca i ne sazrijevajući paralelno s njegovim umom s vremenom prelazi u pokrete i držanje starca.


"Moderan čovjek" nije uspio svoj pokret uskladiti s vrednovanjem estetike i ljepote u vremenu u kojem živi.
Elegantan pokret je lijep i pun tajnih izazova, osvaja poglede, izaziva čudenje i tako ulazi i u svjest drugih. Svakodnevni pokret nebi smio biti odraz napora, jer u njemu je usidrena snaga utjelovljenog uma i on bi trebao postati dlijeto kojim se oblikuje tijelo.
Tijelo modernog čovjeka je još uvijek neizbrušena perla, koju bi on pokretom trebao pretvarati u živuću statuu svakodnevice punu ljepote, energije i pokreta. U mojoj knjizi " Umijeće svakodnevnog pokreta" sam u poglavlju "Svijest o tijelu", str. 85. pisala o rađanju perspektive u slikarstvu i dominaciji tijela u vremenu renesanse. To je bilo vrijeme kada se ljudsko tijelo počelo pokazivati u svoj svojoj postojanosti, ljepoti, skladu i harmoniji, ali u tim slikama i skulpturama se nije naslućivala dinamika i pokret. Barokno slikarstvo i kiparstvo je unijelo dinamiku u izraz, iz skulptura toga vremena zrači energija, naslućuju se pokreti koji odaju osjećaje likova.





U Berninijevoj (Lorenco Bernini, 1598- 1680) skulpturi "Personifikacija zore" Dafne se, trenutak prije nego je uhvati bog Sunca, pretvara u grm. Barokni umjetnik je želio dočarati kretanje
i dao skulpturi ritam i dinamiku svog doživljaja.
Promatrajući skulpturu u meni se budi sinestezija osjećaja pa ja očima čutim miris svitanja i grma, a zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. Spoznajem spiralni pokret koji proizlazi iz cijelog djela, taj pokret dominira i oblikuje prostor, ja čujem vjetar i vidim kao leprša kosa Apolona i Dafne, osjećam pokret njegove ruke na njenom tijelu, a dinamika cijele skulpture mi oživljuje mit i dočarava spoznaju tog sudbonosnog trenutka.
Tek tijelo u skladnom pokretu odaje svoju pravu ljepotu, pa ako je barokni umjetnik tu ljepotu uspio dočarati u kamenu, zašto onda "moderan čovjek" nebi od svoga tijela pokretom mogao učiniti to isto.

Dafne, ta nimfa snena, ljepotom odjevena

Apolonov zanos u njoj snagu izgrađuje

srca dva ljubavlju prestrašena

dok lovorov se grm radosno naslađuje.

Treperava haljina zelenog lovora

žena nježno nestaje u beskrajnom moru

bježi od dodira tog nebeskog stvora

u tek uranjajući u svjedoćanstva zoru.

zelenkaste listove prosipa po njoj

Zora joj nudi snagu treptavoga bića

Dafne se pretvara u lovoriku nijemu

koja bježeći od ljubavi o ljubavi priča.

Ljubila je tajno u božanskoj sjeni

njegovana snagom svjetlosti snažne

nadala se da će dodir njezin sneni

apolonu pokazati njene usne vlažne.

Sakrivala je lice, brisala je suzu

božjom voljom postajala granje

zorom zaiskreno treptavo u nizuna

dajući se snazi svjetlosti danje.

Oslobođajući tijelo od midera, korzeta, ukočenih okovratnika, uskih prsluka i neudobnih cipela čovjek je tijelu poklonio slobodu, ali ne spoznavajući čudi i hirovitosti svoga tijela, mu još uvijek nedozvoljava da živi svoj slobodan život i da, koristeći se svojom urođenom spiralnom dinamikom iz trenutka u trenutak, samo sebe oblikuje.
Ljudsko tijelo misli, diše, spoznaje i pamti na sebi svojstven način, pa se ono, slično prirodi iz koje se razvilo, ponekad u svojoj hirovitosti i osvećuje čovjeku erozijama zglobova, bujicama suza, sušom osjetila, požarom u mišićima, erupcijama vulkana u glavi, potresima iz kojih ostaju samo ruševine nekadašnjeg uspravnog stava.
Pokret tijela bi se trebao, prateći promjene i modu ljudskog odjevanja, isto tako mijenjati i oslobađati. Iz nekada ukočenih, potpuno neprirodnih salonskih pokreta on bi trebao postati slobodna kreacija pojedinca, 4- D samomobilizacija, performance njegovih trenutačnih misli, želja i raspoloženja.
Čovjek se izborio za demokraciju duha, slobodu svojih misli i tako postao sudionikom pri stvaranju uvjeta za svoj bolji i ljepši život. Sloboda pokreta bi tako trebala postati pokazateljem unutarnje estetike svakog pojedinog čovjeka, izraz njegova umijeća u skladu s kulturom u kojoj odrasta i koju stvara, pokazatelj stupnja civilizacije do koje se izdigao.
Godinama sakrivano, ljudsko stopalo vapi za povratkom samostalnosti, traži ljepotu svoje forme i priznanje svoje funkcionalnosti, priznanje svog trijumfa u evoluciji čovjeka. Stopalo je svojom građom i funkcijom branioc tijela na barikadama između svijesti i nesvijesti. Puno refleksa, koje je čovjek godinama zatomljavao u oskudnost njegovih pokreta, stopalo modernog vremena bi trebalo postati nositeljem elegancije i lakoće hoda. Nečujan korak je lijep i zdrav korak koji prelazi u elegantan hod.
Dlanovi, izvori snage i spretnosti prstiju, u igri s pokretima ruku, vođeni ritmom zaokružuju sliku osobnosti i karaktera. Tijelo koje na izgled miruje, živi rukama, stvara njima pa često njima i govori. Ruka vođena dlanom i preciznom motorikom prstiju ne lamata i ne maše oko tijela, ne lupa vratima i ladicama, ne troši nepotrebno energiju mišića koji su preodređeni za stabilizaciju, a ne za nekontrolirano mahanje. Tek skladan pokret cijele ruke odaje umijeće misli ali i svjest o tijelu.
Pokret modernog čovjeka bi trebao odavati i njegovo znanje, znak razvoja i sudjelovanja u kulturološkoj i biološkoj evoluciji. Pokret je utirao njegov put evolucijom i mjenjajući se bio stvaraoc civilizacije u kojoj živi.
Čovjek danas ne pljuje po cesti, ne briše nos rukama, ne podriguje i ne zjeva u javnosti, ne srče i ne mljacka pri jelu. On više ne govori preglasno, ne urla, ne zavija. Moderan čovjek je kultivirao i svoje emocije, usmjerio svoju emotivnu energiju, intelektualizirao svoja prijateljstva i gostoprimstvo. Naučio je upotrebljavati nož i vilicu, izvježbao se u koordiniranju desne i lijeve ruke pri rezanju odreska na tanjuru, naučio je jesti salatu lijevom rukom iako je dešnjak, držati čašu za crveno vino samo prstima na stalku, a čašu konjaka cijelim dlanom zbog rituala uživanja u tom piću bogova. Moderan čovjek se prilagodio svim izazovima socijalizacije, kulture i civilizacije. Pristao je na novi, sve brži tempo života, koji je dirigiran brzinom razvoja znanosti i tehnologije.
Nažalost nekada mi se pričinja da je u cijelom tom neprestanom dokazivanju svoga znanja, "moderan čovjek" zaboravio sebe samoga, zaboravio je svoj utjelovljeni um zapitati gdje se nalaze i postoje li uopće granice njegove osobnosti.


Moj novi konzept "Manu propria kineziterapija" se temelji upravo na tom nedostaku čovjekove svjesti o tijelu i pokretu. Razrađujući metodu 4- D samopoimanje ja pokušavam čovjeka uvesti u beskraj univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u njemu, osmisliti i osvjestiti njegovo šesto čulo koje ostaje zatomljeno i nespoznato.
Prilagođavajući se ritmu moderne "modern čovjek" izgubio je svoj ritam i dinamiku. "Moderan čovjek" danas čini sve da bi sudjelovau u najnovijim trendovima svijeta. On se bavi sportom, obilazi fittness središta, pohađa tečajeve novih oblika gimnastike i modernog plesa, prihvata ritam i dinamiku voditelja tečajeva i u taktovima muzike dalekih naroda pronalazi svoj plesni korak. No, unatoč svim tim svojim sposobnostima, on naučeno i spoznato na tim tečajevima zaboravlja čim napusti gimnastičku ili plesnu dvoranu. Uz taktove glasa voditelja gimnastike i taktove muzike on pronalazi svoj ritam, ali ga nezna sjediniti sa ritmom i dinamikom svog svakodnevnog pokreta i tako ostaje uskračen za spoznaju jedne od dimenzijasvog utjelovljenog uma, trenutka u kojem postoji.
Ne sjedinjujući svoj osnovni ritam s ritmom pisanja na računalu, pisanje jednog pedesetogodišnjaka se pretvara u robovanje tehnologiji. Desna ruka na mišu, lijeva na tastaturi, pogled na zaslonu računala, a u glavi misli i uvijek novi izazovi i svjest o vremenu koje mu je ograničeno. Onaj koji nije svjesno spoznao svoj ritam i svoju dinamiku, protegu vremena u sebi, gubi kontrolu nad pokretom, preopterećuje i tako već opterećene mišiće odgovorne za pokrete pisanja jednog običnog izvještaja o uzgoju npr. "krastavaca u limenkama".
Ponekad mi se čini da kod mnogih ljudi današnjice, ritam pisanja određuje i usmjerava računalo, a ne njihov mozak. Računalo svojom savršenom građom i svojom usavršenom djelotvornosti postaje voditelj misaonog fitnessa i određuje brzinu i djelotvornost pisanja, računalo umjesto svijesti vodi prste pri tipkanju teksta.
Takav pokret više nije izvor energije, nego postaje pasivni potrošač, korisnik tijela i umor za njegov utjelovljeni um. Iz njega onda izrastaju napetosti mišića, ukočenosti zglobova i postaju novi sindromi boli.
Moderan čovjek, zbog radnih opterećenja, zbog strijemljenja ka uzdizanju na ljestvici poslovnih uspjeha, boluje od nedostatka vremena za sebe sama i to je njegov osnovni argument kojim opravdava nedostatke u samosvijesti, samoosjetilnosti i samoosjećajnosti. On uistinu još nije shvatio da je vrijeme dio njega, da je vrijeme dimenzija njegovog postojanja i da upravo u tom vremenu koje mu ističe u nepovrat može, u vremenu dok riješava svoje poslovne probleme, spoznavši svoj ritam, može svoj utjelovljeni um uzdizati do savršenstva 4- D samospoznaje. Nemati vremena znači nemati sebe samoga, a to je odlučujući gubitak samosvjesti i nedostatka samopoimanja.
Pokret treba shvatiti kao sjećanje, kao doživljaj koji ne želimo i ne smijemo zaboraviti, kao ljubav koja stanuje u tijelu i nikad ga ne napušta. Istina je da poticaji za pokrete izrastaju iz gospodarstvenih, društvenih i estetskih okvira svakodnevice i često djeluju destruktivno na našu samosvjest. Ti poticaji svakodnevno konfrontiraju pokret, tijelo i um. Na te poticaje treba reagirati integracijom svih svojstava tjelesnosti, jer tek tada pokret postaje materijal kojim oblikujemo i usmjeravamo stanja neuroza, prevazilazimo vegetativno znojenje ruku, lupanje srca, kočenje mišića i nepokretnost zglobova.
Čovjekov utjelovljeni um, ono filozofsko "Ja" u njemu je kožom tijelu uvijek na tragu, spoznaje njegove konture i granice njegovih djelova. Taj um komunicira sa osjetilima, pa nekada svodi pokret na nultu točku njegovog postojanja, zaustavlja ga i koči. Spoznajom svoje unutarnje snage, osvješćivanjem tog filozofskog "Ja" u sebi, čovjek može budeći samoosjetilnost i samoosjećajnost, pokret iz te nulte točke ponovo povesti u stvoranje nove, ljepše slike tijela. Potonuti u sebe samoga, u ono mjesto gdje su skrivene njegove nesigurnosti, je siguran put ka obnovi svih zatomljenih mogućnosti svoga utjelovljenog uma.
Moderan čovjek sudjeluje u estetici vremena predstvljajući sebe samoga u outfitu epohe. Sportska elegancija oblačenja naglašuje konture tijela, ali odaje njegove nedostatke. Vjerujući medijima, čovjek se danas oslobađa prekomjernih kilograma, plača za odstranjivanje naslaga sala na bokovima, oblači sve uže i uže hlače, ali ne spoznaje svoju nesposobnost u stabilizranju zglobova. Najskuplje dizajnirane traperice na takvim nogama djeluju jeftino, a najelegantnije cipele na stopalima koja su izgubila svodove odaju nelestičnost hoda.
Gledam tog modernog čovjeka, u njegovoj svakodnevici punoj dostignuća njegovog misaonog uma, i tražim u njemu vidljivi napredak u biološkoj evoluciji.
Pokušaj tematiziranja tijela u pokretu, izraslo iz beskrajnog polja općenitog znanja i naslućene spoznaje dinamičke samoorganizacije svih njegovih struktura, je čini mi se primjenjeno samo u sportu, gimnastici i plesu. Napisano, pročitano, naučeno i izgovoreno znanje ostaje samo sjećanje, pasivno znanje u vijugama misaonog dijela mozga. Slika savršenog pokreta, pohranjena kao vizuelno sjećanje, u kojem nema ritma i kvalitetnog duktusa dinamike, postaje arhivirano blago bez prave vrijednosti.
Znanje o pokretu i njegovim strukturama traži odraz u tjelesnom iskustvu i izraz u njegovom svakodnevnom izvođenju. Mi smo dužni prošlim vremenima iz kojih je pokret proizašao, pokretom djelovati i usavršavati svoje daljnje razvijanje.
Zna li moderan čovjek zašto on više ne lupa vratima i ladicama?
To je civilizacijska norma uvjetovana odgojem i društvenim zakonima dobrog ponašanja. Isto tako i ritual ili koreografija ručavanja u društvu. Kada je prestao lupati vratima i ladicama, počeo upotrebljavati nož i vilicu pri jelu, podizati čašu pri zdravicama, čovjek je počeo nesvjesno razvijati i nove motoričke uzorke u svom mozgu. Naučio je koordinirati pokret ruku i nogu pri vožnji automobila jer je to pokret koji mu je omogućio brži transport. No, oni koji su stvarali zakone dobrog ponašanja i proizvodili računala i automobile nisu objašnjavali put nastajanja tih novih pokreta i držanja tijela. Navike proizašle iz tih novih rituala su zahvaljujući djelovanju ljudskg mozga ucrtane u njegovim motoričkim kartama, ali moderan čovjek je u svijesti o pravilnom držanju tijela i njegovih pokreta ipak, još uvijek ne spoznavajući izvor pokreta u sebi, ostao na razini Neandertalca. Neandertalac se uzdigao na dvije noge i tim činom automatski prestao stabilizirati svoj rameni pojas, koji mu više nije bio važan sa kretanje u prostoru koji je bio pun, do tog trena, nepoznatih izazova. Počeo je upotrebljavati svoje ruke kao oruđe kojim je savaladavao te nove izazove.
Nestabilizirajući rameni pojas, čovjek danas zatvarajući polagano vrata i ladice, upotrebljavajući nož i vilicu pri jelu, podižući čašu na zdravicu, krivo opterećuje zglob i mišiće ramena, iskrivljuje vratnu kralježnicu i smanjuje volumen prsnog koša.
Nestabilizirani zdjelični pojas pri sjedenju uništava strukture kukova, umrtvljuje male stabilizatore kralježnice i trbušne mišiće, a umara velike leđne mišiće. Šake i stopala se u svojm neekonomičnom djelovanju grče i deformiraju. Obim njihovih pokreta se smanjuje, njihova elastičnost i precizna motorika se gube u pretjeranom korištenju snage. Dlanovi i tabani gube svodove, prsti zglobove, a time i namjenjenu im djelotvornost.
"Moderan čovjek" danas još uvijek vjeruje, kao i njegovi davni pretci, da je proces starenja krivac njegovom sindromu boli i ne poduzima ništa što je u njegovim mogućnostima i mogućnostima njegova pokreta da taj proces zaustavi.
Pokušajmo zajedno slijediti postaje iz kojih izrasta naš život u kojem mi prihvaćajući promjene obrazaca vjerujemo da istinski živimo.