ponedjeljak, 11. lipnja 2007.

Manu propria pokret- 4- D umijece svakodnevnog pokreta



Hodočasnici utjelovljenim umom i svjetlosna dimenzija postojanja

Neurologija svijesti kaže da je misao, svaki trenutak cjelokupnog tjelesnog doživljaja, prema tome je svijest, sveukupno psihofizičko djelovanje i doživljavanje tijela.
Misao, taj čudesni horizont našeg postojanja, misao na izvoru, misao postaje osjećaj i spoznaja želja, poezija našeg istinskog postojanja.
Kako je daleko ta čudesna crta na kojoj se dodiruju nebo i zemlja, duša i tijelo, svijest i podsvijest našeg postojanja? Postanimo hodočasnici našim utjelovljenim umom, osjetimo naše postojanje u tom čudesnom univerzumu.
To je čudesna slika koja se zrcali na prividnom horizontu svijesnosti. Ona  je izraz našeg lica, naš smijeh i dinamika naše rečenice, ona je zrcalo naše duše. To su sjećanja i znanje, bol i strahovi. Njom možemo usmjeriti našu emocionalnu i kinetičku energiju, možemo tražiti slijepe točke svjesnosti o tijelu, možemo ih osvijestiti, možemo usmjeriti titraje energije u ispoljavanje ljepote i lakoće postojanja.Činjenica da pamćenje i sjećanje ima svoje mjesto u ljudskom mozgu, činjenica da se mi sjećamo i da se mislima možemo vraćati u prošle događaje, da možemo u pokretnim i zvučnim slikama, sanjati budućnost, misliti pojmove, zamišljati situacije, dovoljnja je potvrda, da je misao energija, kojom se može upravljati, koju se može oblikovati, kojom se može djelovati.
Tom čudesnom misaonom vježbom stvaramo nove sinapse u mozgu, ucrtavamo svrsishodne uzorke u mozgu iz kojih možemo idejama, iskricama naše svijesti, zvijezdama na nebu našeg malog univerzuma stvarati svijet u kojem živimo, širiti svoj horizont.


Pročitah knjigu Walter Moers " Grad sanjajućih knjiga" i osjetih snagu napisanog u sebi. Treba napisati knjigu, zašuh šapat iz dubina i sjedinih se sa tom idejom. U tom gradu se snovi svjetlosnim stazama slobodno kreću, vidljivi u svojoj smirujućoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane zvjezdanim alfabetom, slovima koja nisu slova nego ritam zvjezdanoga praha, ritam srca koje zvjezdanim stazama jezdi, slova osjećanja, glazba trepravih duša što se gradom snova širi...

Stojim pred portama grada sanjajućih knjiga čujem misli, čujem smijeh, čujem pjesmu, cvrkutanje ptica i veseli romor, zujanje treperavih pčelinjih duša što se roje i mirišljavim medom limunova cvijeta daruju svakog tko zakorakne u carstvo spokoja, ljubavi i sreće u zagrljaju svjetlosti bez tame, svijetlucave sjenke duša, zaigrane i neviđeno lijepe. Grad sanjajućih knjiga se preko sedam brežuljaka zlaćane boje širi. Kristalna se kupola u beskraj uzdiže i sa svih strana duša sunca u grad stiže. Opojan miris lipa, limunova drveta se mješa sa mirisima mora, lavande, oleandra i prastarih pinija. Vidim zemlju svu na dlanu, vidim sjenke duša, vidim ih kako oko vatre sjede i zajedno ka nebu šalju poruku vječnoga mira. U plavićastom svijetlu zaigranih snova naziru se utopije drevne, otok na kojem vrijeme bdije, Atlantida koja svoj san snije, grad sunca što ljubav zrači sjedinjeni u ovom čudesnom gradu satkanom od sanjajućih knjiga. Koračam zvjezdanim stazama do hrama u kojem ljubavni san na morskim orguljama odu mladosti svira. Dotaknuta toplinom koju duše knjiga zrače ulazim u svetu građevinu da osjetim miris tamjana kojim san dobrote na oltaru život u ljubav pretvara. Nad oltarom se sunce s oblacima igra, razbija oluje, zaustavlja buru da u gradu snova suze neba kao dijamanti vječno u snovima blješte, da sanjajući pupoljci u san o ljubavi izrastu, da se mirisi sanjajućih knjiga mirisom drevnih šuma ovim snenim gradom šire. Osluškujem i u lahoru nježnom čujem zvjezdana slova, osjećam ritam sretne pjesme neba. To zvijezde, mjesec, sunce čarobnim slovima pišu baladu o gradu sanjajućih knjiga i slave ostvarenje davnih utopija i sjedinjenje svih duša svijeta u ljubavi, spokoju i miru.


Da trebam napisati knjigu, želim napisati knjigu, želim pisati o umijeću pokreta koji izrasta iz misaonih slika moga uma. Pokretne misaone slike uzrokuju, oblikuju i usmjeravaju pokrete našega tijela i pretvaraju ih u lijek protiv tjelesne, ali ponekad i duševne boli. Sjedinjenjem osjeta i osjećaja u svijesnost mi ulazimo u onaj dio nas samih koji često samo životari iza naših misli. Na tom putovanju bespućima naše duše poslušajmo tri predivne, vječne melodije. Odaberite sami koja od njih, u vašoj svijesti, budi osjećaj ljepote postojanja.Jednog čudesnog proljetnog jutra dok sam uživala u rađanju prirode, osluškivala predivne tonove svitanja divila se simfoniji boja i mirisa, bol, ta "nezvana gošća" na slavlju osjetila se počela širiti tijelom.
Osjetih kako boje gube ljepotu, kako mirisi više ne prodiru do moga srca, tonovi svitanja postaju monotoni i ja to proljetno jutro pamtim kao neugodan doživljaj.
Bol je tog jutra zauzela monopol nad mojim osjetilima i svakim njenim ponavljanjem je postajala novi razarajući događaj, nešto kao potres, kao erupcija lavekoja je geometriju tijela i duše pretvarala ruševine života. Teoretsko znanje mi je govorilo da je geometrija tijela narušena mojom krivicom i bol se kriomice uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću. Zatvorih oči i pokušah tog lutalicu vidjeti srcem, pozdraviti ga stihovima jednog nažalost za mene bezimenog mistika iz trinaestog stoljeća.


Pitala sam o Tebi svakog koga sam srela.
Tada sam ugledala tebeKroz sebe
I shvatila da smo isti
"O, Ti, koji si tako nepodnošljivo lijep,Čiji si ti voljeni?" pitala sam.
"Svoj vlastiti," odgovorio je;
"Jer ja sam jedan i samo jedan -
Ljubav, ljubavnik, voljeni, zrcalo, ljepota, oko.
"Tražila sam samoću sa svojim voljenimm,
No shvaćam da u ovom tijelu nema nikoga osim mene.
Ja sam onaj koga volim;
Onaj koga volim je ja
Tko je ljubavnnik?
Voljeni, Ljubav i ljubavnik - troje u jednnom;
Ovdje nema mjesta za savez,
Pa, čemu onda govoriti o "odvajanju?"

Lovac, plijen, mamac i zamka;
Svijeća, svjećnjak, plamen i mušica;
Voljeni, ljubavnik, duša i želja duše;
Opijennost, pijanac, vino i čašaSve sam JA!


Sjetih se davno napisanih pjesama... sjetih se vremena Koje nazivam olujom ruža i zbirke Odakle dolazi ljepota i šapnuh...

Ti ne znaš...


Ugasnuo je dan jedan od onih u kojima gnječim sjećanja i trčim zu rijeku i palim oči nena… tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć… Teške od zvjezda vise ruke neba nad mojim prozorom…  Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim… ti ne znaš s kojeg prozora  pozdravljam u noći tvoju zvijezdu i tvoj put k meni…   velika srebrna lopta zapletena u plavoj mrei čuvarice snova zapali krijesnice razbi tminu zaborava… Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu na srebrnom sagu mjesečine zaplesasmo naš prvi tango…  poslije toga opet tišina… zatvorila sam tvoju šutnju među dlanove…  a na terasu se preko usnulog cvijeća uspinjala zora… zatvorila snove u sunčanu kutiju… i prosula svježinu  na umor naših zagrljaja…

Pitam se...

Postoji li običan slučaj?... ljubav, začeće, porod, život i opet ljubav… je li kružni tok sudbine slučaj?... dogodi li se neka priča slijedom slučajnih misli… tijekom slučajnih osjećaja… nezaustavljivim tokom događanja?...  izviru li slučajnosti iz kaosa zbilje ili poetike sanja… promatram svitanje… prelamanje noći u dan… probijanje svjetlosti kroz staklo prozora… i nastajenje naših sjena na zidu… stojimo spramčiok Suncu… obasjava nas bijelina vjenčanice kojom zora kiti jutro… nebo plamti vatrom dolazeće ljepote… bude se i ptice u krošnji lipa… širi se miris ljekovitih cvjetova… u ovom sasvim običnom subotnjem praskozorju se događa neobićnost osjećanja…
Stanujemo li slučajno u ovom djeliću univerzuma?... je li slučajno ovdje gnjezdo naših praotaca?... udišemo svježinu proljetnog znakovlja… smjenjuju se slike na horizontu svjesnosti… smanjuju se naše sjenke… zlatna hostija stoluje na pijedestalu vječnosti… mi koračamo zenitom vremena… sjene nestaju… stojimo razgolićeni pod nutarnjim suncem… raskrinkani od sebe pred sobom…
Je li slučajna ova zrelost samospoznaje?... ili je to ipak uspiješno pretakanje transcendentalnih žudnji u iskustvenost preživljelih godina?...
Nižemo nisku bisera u riznici pamćenja… slažemo misaono- osjećajne slike u galeriji uspomena… gomilamo ljepotu u muzeju sjećanja… dojmovima širimo univerzum bivstvovanja… sretni smo… ponekad tužni… opet sretni… smjenjuju se raspoloženja u našem biverzumu kao godišnja doba u ovom djeliću svemira…
Vjekuje li ljubav slučajno na oltaru našeg prostor- vremena?...  pitam se promatrajući prisnost u tvom pogledu…


Pozivaš me na ljubavno sučeljavanje...

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."
Jesmo li mi običan slučaj u carstvu ljubavi?...
Jesmo… život je jednostavno ljubav…
 

 


Zglob do zgloba, ruina do ruine, meni tog jutra strana i nepoznata dimenzija prostor- vrijeme je bila bez ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže. Osjećala sam je samo kao neugodu i kroz bol upoznavala tog tajnovitog stranca koji mi se smiješio krijući maskom svoje pravo lice. a danas poslije hodočašća mojim utjelovljenim umom osjećam tu svjetlosnu dimenziju i trajem u njoj.

 

O čovjeku i pokretu
"Pokret mojih suvremenika je estetičan i pun emocionalnog izraza, jer oni su slobodni pa tako i kreativni. U njihovom tijelu pokret živi, oni sami proizvode, tu valovitu, ali nikad do kraja definiranu snagu. Iako obučeno tijelo se pokretom odaje u svojoj nagosti naglašavajući svoj oblik, svoju zrelost, a ne svoje razgolićeno divljaštvo. Čovjek današnjice svojim pokretom pokazuje harmoničan izraz svog cijelog bića." ovo je moj san o tijelu i pokretu koji sam opisala u eseju "Utopija kreativnosti svakodnevnog pokreta"


Promatrajući ljude epohe, kroz pokret kojim mi, svaki od njih napose priča svoju životnu priču, ja naslućujem njihove nesigurnosti, njihova nezadovoljstva i one zatomljene tuge o kojima ne žele razgovarati.
To je jedan od razloga zašto sam se odlučila nastaviti pisati studiju o pokretu. Teško je jednostavnim riječima izraziti misao o ljudskom tijelu kao cjelini, još teže je pisati o tijelu koje misli samostalno, a najteže je godinama usađenu podvojenost duše i tijela ujediniti u novi integrativni dualizam univerzuma utjelovljenog uma i pretvoriti ga 4- D samopoimanje. Pod integrativnim dualizmom mislim na spoznaju cjelovitosti sebe samoga i svijeta u kojem živimo.
Pošto pišem o pokretu ja ću se zaustaviti na objašnjavanju njegovog nastajanja u nama i pokušati objasniti njegovu vezu između tijela i našeg trajanja i djelovanja u svakodnevnom životu, te pokušati osmisliti njegovu ljepotu.
Mi živimo u epohi koja nas obasipa novim saznanjima i pretvara ih u upotrebne predmete kojima se služimo i na taj način si olakšavamo život. Korištenjem prirodnih resursa planete na kojoj živimo mi smo se, spoznavajući prirodne zakone, pokušali izdići iznad prirode i pričinilo nam se da smo počeli vladati njome. Kao što je teško vladati nekim tko ima samosvijest, tako je teško ovladati i onim što izrasta iz sebe samoga.


Priroda nam se suprostavlja svojim hirovitim čudima i dokazuje nam još uvijek našu ovisnost o njoj. Gigant sapiens, izrastao iz prirode, je zaboravio da jedino u integrativnom dualizmu s njom te spoznavajući dimenzije univerzuma svoga uma, može uistinu razvijati sebe i nastaviti razvijati vrstu.
Istina je da "moderan čovjek" voli sve što je lijepo, slijedi manje više sve trendove i pokušava biti vjerodostojan predstavnik vremena u kojem živi, ali taj isti čovjek se još uvijek nije potrudio da spozna i osjeti osnovnu energiju koja ga čini svjesnim bićem.


Ta energija je njegova svijest i spoznaja o osobnim resursima, o mogućnostima koje se kriju u univerzumu njegova utjelovljenog uma. Vanjski izgled je ono na što "moderan čovjek", zahvaljujući tehničkim pomagalima, umijeću drugih i svom novcu može djelovati. Svakodnevni pokret iz kojeg je proizašao njegov uspravni stav je, uprkost svemu tome, kod "modernog čovjeka" već stoljećima ostao na razini djeteta izraslog u školarca i ne sazrijevajući paralelno s njegovim umom s vremenom prelazi u pokrete i držanje starca.


"Moderan čovjek" nije uspio svoj pokret uskladiti s vrednovanjem estetike i ljepote u vremenu u kojem živi.
Elegantan pokret je lijep i pun tajnih izazova, osvaja poglede, izaziva čudenje i tako ulazi i u svjest drugih. Svakodnevni pokret nebi smio biti odraz napora, jer u njemu je usidrena snaga utjelovljenog uma i on bi trebao postati dlijeto kojim se oblikuje tijelo.
Tijelo modernog čovjeka je još uvijek neizbrušena perla, koju bi on pokretom trebao pretvarati u živuću statuu svakodnevice punu ljepote, energije i pokreta. U mojoj knjizi " Umijeće svakodnevnog pokreta" sam u poglavlju "Svijest o tijelu", str. 85. pisala o rađanju perspektive u slikarstvu i dominaciji tijela u vremenu renesanse. To je bilo vrijeme kada se ljudsko tijelo počelo pokazivati u svoj svojoj postojanosti, ljepoti, skladu i harmoniji, ali u tim slikama i skulpturama se nije naslućivala dinamika i pokret. Barokno slikarstvo i kiparstvo je unijelo dinamiku u izraz, iz skulptura toga vremena zrači energija, naslućuju se pokreti koji odaju osjećaje likova.





U Berninijevoj (Lorenco Bernini, 1598- 1680) skulpturi "Personifikacija zore" Dafne se, trenutak prije nego je uhvati bog Sunca, pretvara u grm. Barokni umjetnik je želio dočarati kretanje
i dao skulpturi ritam i dinamiku svog doživljaja.
Promatrajući skulpturu u meni se budi sinestezija osjećaja pa ja očima čutim miris svitanja i grma, a zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. Spoznajem spiralni pokret koji proizlazi iz cijelog djela, taj pokret dominira i oblikuje prostor, ja čujem vjetar i vidim kao leprša kosa Apolona i Dafne, osjećam pokret njegove ruke na njenom tijelu, a dinamika cijele skulpture mi oživljuje mit i dočarava spoznaju tog sudbonosnog trenutka.
Tek tijelo u skladnom pokretu odaje svoju pravu ljepotu, pa ako je barokni umjetnik tu ljepotu uspio dočarati u kamenu, zašto onda "moderan čovjek" nebi od svoga tijela pokretom mogao učiniti to isto.


Dafne, ta nimfa snena, ljepotom odjevena
Apolonov zanos u njoj snagu izgrađuje
srca dva ljubavlju prestrašena
dok lovorov se grm radosno naslađuje.
Treperava haljina zelenog lovora
žena nježno nestaje u beskrajnom moru
bježi od dodira tog nebeskog stvora
u tek uranjajući u svjedoćanstva zoru.
zelenkaste listove prosipa po njoj
Zora joj nudi snagu treptavoga bića
Dafne se pretvara u lovoriku nijemu
koja bježeći od ljubavi o ljubavi priča.
Ljubila je tajno u božanskoj sjeni
njegovana snagom svjetlosti snažne
nadala se da će dodir njezin sneni
apolonu pokazati njene usne vlažne.
Sakrivala je lice, brisala je suzu
božjom voljom postajala granje
zorom zaiskreno treptavo u nizuna
dajući se snazi svjetlosti danje.

Oslobođajući tijelo od midera, korzeta, ukočenih okovratnika, uskih prsluka i neudobnih cipela čovjek je tijelu poklonio slobodu, ali ne spoznavajući čudi i hirovitosti svoga tijela, mu još uvijek nedozvoljava da živi svoj slobodan život i da, koristeći se svojom urođenom spiralnom dinamikom iz trenutka u trenutak, samo sebe oblikuje.
Ljudsko tijelo misli, diše, spoznaje i pamti na sebi svojstven način, pa se ono, slično prirodi iz koje se razvilo, ponekad u svojoj hirovitosti i osvećuje čovjeku erozijama zglobova, bujicama suza, sušom osjetila, požarom u mišićima, erupcijama vulkana u glavi, potresima iz kojih ostaju samo ruševine nekadašnjeg uspravnog stava.
Pokret tijela bi se trebao, prateći promjene i modu ljudskog odjevanja, isto tako mijenjati i oslobađati. Iz nekada ukočenih, potpuno neprirodnih salonskih pokreta on bi trebao postati slobodna kreacija pojedinca, 4- D samomobilizacija, performance njegovih trenutačnih misli, želja i raspoloženja.
Čovjek se izborio za demokraciju duha, slobodu svojih misli i tako postao sudionikom pri stvaranju uvjeta za svoj bolji i ljepši život. Sloboda pokreta bi tako trebala postati pokazateljem unutarnje estetike svakog pojedinog čovjeka, izraz njegova umijeća u skladu s kulturom u kojoj odrasta i koju stvara, pokazatelj stupnja civilizacije do koje se izdigao.
Godinama sakrivano, ljudsko stopalo vapi za povratkom samostalnosti, traži ljepotu svoje forme i priznanje svoje funkcionalnosti, priznanje svog trijumfa u evoluciji čovjeka. Stopalo je svojom građom i funkcijom branioc tijela na barikadama između svijesti i nesvijesti. Puno refleksa, koje je čovjek godinama zatomljavao u oskudnost njegovih pokreta, stopalo modernog vremena bi trebalo postati nositeljem elegancije i lakoće hoda. Nečujan korak je lijep i zdrav korak koji prelazi u elegantan hod.
Dlanovi, izvori snage i spretnosti prstiju, u igri s pokretima ruku, vođeni ritmom zaokružuju sliku osobnosti i karaktera. Tijelo koje na izgled miruje, živi rukama, stvara njima pa često njima i govori. Ruka vođena dlanom i preciznom motorikom prstiju ne lamata i ne maše oko tijela, ne lupa vratima i ladicama, ne troši nepotrebno energiju mišića koji su preodređeni za stabilizaciju, a ne za nekontrolirano mahanje. Tek skladan pokret cijele ruke odaje umijeće misli ali i svjest o tijelu.
Pokret modernog čovjeka bi trebao odavati i njegovo znanje, znak razvoja i sudjelovanja u kulturološkoj i biološkoj evoluciji. Pokret je utirao njegov put evolucijom i mjenjajući se bio stvaraoc civilizacije u kojoj živi.
Čovjek danas ne pljuje po cesti, ne briše nos rukama, ne podriguje i ne zjeva u javnosti, ne srče i ne mljacka pri jelu. On više ne govori preglasno, ne urla, ne zavija. Moderan čovjek je kultivirao i svoje emocije, usmjerio svoju emotivnu energiju, intelektualizirao svoja prijateljstva i gostoprimstvo. Naučio je upotrebljavati nož i vilicu, izvježbao se u koordiniranju desne i lijeve ruke pri rezanju odreska na tanjuru, naučio je jesti salatu lijevom rukom iako je dešnjak, držati čašu za crveno vino samo prstima na stalku, a čašu konjaka cijelim dlanom zbog rituala uživanja u tom piću bogova. Moderan čovjek se prilagodio svim izazovima socijalizacije, kulture i civilizacije. Pristao je na novi, sve brži tempo života, koji je dirigiran brzinom razvoja znanosti i tehnologije.
Nažalost nekada mi se pričinja da je u cijelom tom neprestanom dokazivanju svoga znanja, "moderan čovjek" zaboravio sebe samoga, zaboravio je svoj utjelovljeni um zapitati gdje se nalaze i postoje li uopće granice njegove osobnosti.



Moj novi konzept "Manu propria kineziterapija" se temelji upravo na tom nedostaku čovjekove svjesti o tijelu i pokretu. Razrađujući metodu 4- D samopoimanje ja pokušavam čovjeka uvesti u beskraj univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u njemu, osmisliti i osvjestiti njegovo šesto čulo koje ostaje zatomljeno i nespoznato.
Prilagođavajući se ritmu moderne "modern čovjek" izgubio je svoj ritam i dinamiku. "Moderan čovjek" danas čini sve da bi sudjelovau u najnovijim trendovima svijeta. On se bavi sportom, obilazi fittness središta, pohađa tečajeve novih oblika gimnastike i modernog plesa, prihvata ritam i dinamiku voditelja tečajeva i u taktovima muzike dalekih naroda pronalazi svoj plesni korak. No, unatoč svim tim svojim sposobnostima, on naučeno i spoznato na tim tečajevima zaboravlja čim napusti gimnastičku ili plesnu dvoranu. Uz taktove glasa voditelja gimnastike i taktove muzike on pronalazi svoj ritam, ali ga nezna sjediniti sa ritmom i dinamikom svog svakodnevnog pokreta i tako ostaje uskračen za spoznaju jedne od dimenzijasvog utjelovljenog uma, trenutka u kojem postoji.
Ne sjedinjujući svoj osnovni ritam s ritmom pisanja na računalu, pisanje jednog pedesetogodišnjaka se pretvara u robovanje tehnologiji. Desna ruka na mišu, lijeva na tastaturi, pogled na zaslonu računala, a u glavi misli i uvijek novi izazovi i svjest o vremenu koje mu je ograničeno. Onaj koji nije svjesno spoznao svoj ritam i svoju dinamiku, protegu vremena u sebi, gubi kontrolu nad pokretom, preopterećuje i tako već opterećene mišiće odgovorne za pokrete pisanja jednog običnog izvještaja o uzgoju npr. "krastavaca u limenkama".
Ponekad mi se čini da kod mnogih ljudi današnjice, ritam pisanja određuje i usmjerava računalo, a ne njihov mozak. Računalo svojom savršenom građom i svojom usavršenom djelotvornosti postaje voditelj misaonog fitnessa i određuje brzinu i djelotvornost pisanja, računalo umjesto svijesti vodi prste pri tipkanju teksta.
Takav pokret više nije izvor energije, nego postaje pasivni potrošač, korisnik tijela i umor za njegov utjelovljeni um. Iz njega onda izrastaju napetosti mišića, ukočenosti zglobova i postaju novi sindromi boli.
Moderan čovjek, zbog radnih opterećenja, zbog strijemljenja ka uzdizanju na ljestvici poslovnih uspjeha, boluje od nedostatka vremena za sebe sama i to je njegov osnovni argument kojim opravdava nedostatke u samosvijesti, samoosjetilnosti i samoosjećajnosti. On uistinu još nije shvatio da je vrijeme dio njega, da je vrijeme dimenzija njegovog postojanja i da upravo u tom vremenu koje mu ističe u nepovrat može, u vremenu dok riješava svoje poslovne probleme, spoznavši svoj ritam, može svoj utjelovljeni um uzdizati do savršenstva 4- D samospoznaje. Nemati vremena znači nemati sebe samoga, a to je odlučujući gubitak samosvjesti i nedostatka samopoimanja.
Pokret treba shvatiti kao sjećanje, kao doživljaj koji ne želimo i ne smijemo zaboraviti, kao ljubav koja stanuje u tijelu i nikad ga ne napušta. Istina je da poticaji za pokrete izrastaju iz gospodarstvenih, društvenih i estetskih okvira svakodnevice i često djeluju destruktivno na našu samosvjest. Ti poticaji svakodnevno konfrontiraju pokret, tijelo i um. Na te poticaje treba reagirati integracijom svih svojstava tjelesnosti, jer tek tada pokret postaje materijal kojim oblikujemo i usmjeravamo stanja neuroza, prevazilazimo vegetativno znojenje ruku, lupanje srca, kočenje mišića i nepokretnost zglobova.
Čovjekov utjelovljeni um, ono filozofsko "Ja" u njemu je kožom tijelu uvijek na tragu, spoznaje njegove konture i granice njegovih djelova. Taj um komunicira sa osjetilima, pa nekada svodi pokret na nultu točku njegovog postojanja, zaustavlja ga i koči. Spoznajom svoje unutarnje snage, osvješćivanjem tog filozofskog "Ja" u sebi, čovjek može budeći samoosjetilnost i samoosjećajnost, pokret iz te nulte točke ponovo povesti u stvoranje nove, ljepše slike tijela. Potonuti u sebe samoga, u ono mjesto gdje su skrivene njegove nesigurnosti, je siguran put ka obnovi svih zatomljenih mogućnosti svoga utjelovljenog uma.
Moderan čovjek sudjeluje u estetici vremena predstvljajući sebe samoga u outfitu epohe. Sportska elegancija oblačenja naglašuje konture tijela, ali odaje njegove nedostatke. Vjerujući medijima, čovjek se danas oslobađa prekomjernih kilograma, plača za odstranjivanje naslaga sala na bokovima, oblači sve uže i uže hlače, ali ne spoznaje svoju nesposobnost u stabilizranju zglobova. Najskuplje dizajnirane traperice na takvim nogama djeluju jeftino, a najelegantnije cipele na stopalima koja su izgubila svodove odaju nelestičnost hoda.
Gledam tog modernog čovjeka, u njegovoj svakodnevici punoj dostignuća njegovog misaonog uma, i tražim u njemu vidljivi napredak u biološkoj evoluciji.
Pokušaj tematiziranja tijela u pokretu, izraslo iz beskrajnog polja općenitog znanja i naslućene spoznaje dinamičke samoorganizacije svih njegovih struktura, je čini mi se primjenjeno samo u sportu, gimnastici i plesu. Napisano, pročitano, naučeno i izgovoreno znanje ostaje samo sjećanje, pasivno znanje u vijugama misaonog dijela mozga. Slika savršenog pokreta, pohranjena kao vizuelno sjećanje, u kojem nema ritma i kvalitetnog duktusa dinamike, postaje arhivirano blago bez prave vrijednosti.
Znanje o pokretu i njegovim strukturama traži odraz u tjelesnom iskustvu i izraz u njegovom svakodnevnom izvođenju. Mi smo dužni prošlim vremenima iz kojih je pokret proizašao, pokretom djelovati i usavršavati svoje daljnje razvijanje.
Zna li moderan čovjek zašto on više ne lupa vratima i ladicama?
To je civilizacijska norma uvjetovana odgojem i društvenim zakonima dobrog ponašanja. Isto tako i ritual ili koreografija ručavanja u društvu. Kada je prestao lupati vratima i ladicama, počeo upotrebljavati nož i vilicu pri jelu, podizati čašu pri zdravicama, čovjek je počeo nesvjesno razvijati i nove motoričke uzorke u svom mozgu. Naučio je koordinirati pokret ruku i nogu pri vožnji automobila jer je to pokret koji mu je omogućio brži transport. No, oni koji su stvarali zakone dobrog ponašanja i proizvodili računala i automobile nisu objašnjavali put nastajanja tih novih pokreta i držanja tijela. Navike proizašle iz tih novih rituala su zahvaljujući djelovanju ljudskg mozga ucrtane u njegovim motoričkim kartama, ali moderan čovjek je u svijesti o pravilnom držanju tijela i njegovih pokreta ipak, još uvijek ne spoznavajući izvor pokreta u sebi, ostao na razini Neandertalca. Neandertalac se uzdigao na dvije noge i tim činom automatski prestao stabilizirati svoj rameni pojas, koji mu više nije bio važan sa kretanje u prostoru koji je bio pun, do tog trena, nepoznatih izazova. Počeo je upotrebljavati svoje ruke kao oruđe kojim je savaladavao te nove izazove.
Nestabilizirajući rameni pojas, čovjek danas zatvarajući polagano vrata i ladice, upotrebljavajući nož i vilicu pri jelu, podižući čašu na zdravicu, krivo opterećuje zglob i mišiće ramena, iskrivljuje vratnu kralježnicu i smanjuje volumen prsnog koša.
Nestabilizirani zdjelični pojas pri sjedenju uništava strukture kukova, umrtvljuje male stabilizatore kralježnice i trbušne mišiće, a umara velike leđne mišiće. Šake i stopala se u svojm neekonomičnom djelovanju grče i deformiraju. Obim njihovih pokreta se smanjuje, njihova elastičnost i precizna motorika se gube u pretjeranom korištenju snage. Dlanovi i tabani gube svodove, prsti zglobove, a time i namjenjenu im djelotvornost.
"Moderan čovjek" danas još uvijek vjeruje, kao i njegovi davni pretci, da je proces starenja krivac njegovom sindromu boli i ne poduzima ništa što je u njegovim mogućnostima i mogućnostima njegova pokreta da taj proces zaustavi.
Pokušajmo zajedno slijediti postaje iz kojih izrasta naš život u kojem mi prihvaćajući promjene obrazaca vjerujemo da istinski živimo.


Broj komentara: 15:

Borislav kaže...

Draga Dijana.
Neobično mi je drago da ste počeli objavljivati svoj blog.
Nadam se samo da vam kompjuter ne odvlači previše vremena od Proučavanja pokreta.

Nisam stigao pročitati tekst na blogu jer sam imao poriv da vam se odmah javim. Osim toga, pročitao sam vašu knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta" s velikim zanimanjem, tako da mislim da imam pravo da kažem par stvari.

Npr. neću sad citirati, već ću govoriti iz sjećanja, u jednom dijelu knjige spominjete svoga djeda koji vam je dao jake impulse za daljnji život. Ono što mi je bilo vrlo interesantno je način na koji on govori o "Centru tijela".
(o točki tamo negdje iza pupka) iz koje sve kreće.
Čovjek bi rekao gotovo da se radi o nekom majstoru TaiChi-a ili slične vještine. Kao da je vaš djed bio svojevrstan mudrac !

Kad smo već kod TaiChi-a kojeg i osobno pomalo vježbam, zanima me vaše mišljenje...

Naime u TaiChi-u se obično vježba tzv. forma, tj. set vrlo preciznih, unaprijed predefiniranih pokreta.
Da bi se forma naučila, htio- ne htio, ti moraš slijediti učitelja i njegove pokrete. (Kopirati)
Trebaš puno puta ponoviti da bi je samo površinski savladao.
Tek onda možeš krenuti na njeno profinjavanje, fluidnost, mekoću i nekakve energetske nivoe.
Ali uvijek je tu učitelj koji ti pomaže da ispraviš "devijacije".

E sad ono što me malo muči je sjedeće. Ako ja kopiram pokrete učitelja u formi, da li ja postajem njegov klon? Uspijevam li ja formu prilagoditi sebi ili možda sebe ukalupljujem u formu.
Ako je učitelj dobar, mislim da bih ipak trebao razviti svoj izričaj unutar zadane strukture forme.
Jer u biti forma je sloboda unutar zadanih pravila.
Nije li sloboda bez pravila vrsta anarhije?
Samo glasno razmišljam, jako će me zanimati vaše mišljenje o tome.

S druge strane vi u svojoj knjizi polazite od sasvim drugog principa.
Jedna od stvari koju želite prenijeti čitatelju je da smo mi svjesni toga ili ne, produkt europske baštine i kulture.
Ta tisućugodišnja kultura je na neki način oblikovala kako naš Um i naše tijelo funkcioniraju: kako mislimo, hodamo, trčimo, čekamo tramvaj, skačemo, volimo, ljutimo se i sl.
Vi inzistirate na osvješćivanju svog svakodnevnog pokreta, bilo to sjedanje na stolicu, pranje prozora, uzimanje čaše ili hodanje ulicom.

Osvijestiti od kud pokret kreće, koliko traje, koja je putanja ekstremiteta, ritam, kakav 3-d prostor tijelo zauzima, ovisnost pokreta o emocijama, upotreba misaonih slika za dočaravanje dijelova koje je teško osjetiti,
razvoj senzibilnosti za pokret, dinamička i statička ravnoteža, pokret počinje iz glave, ...
(da nabrojim samo neke dojmove kojih se sjećam iz vaše knjige).

Za razliku od vježbanja npr. forme u TAiChiju, ovdje je puno manje zadanih okvira. S jedne strane to je predivno, ali upravo ta sloboda
vlastitog izričaja je ujedno i opasnost. Čovjek se može izgubiti od previše slobode :-)

Želim reći, ostavljen si sam sebi.
Nemaš se s kim uspoređivati.
Nisi siguran jesi li napredovao ili nisi.
Lako možeš izgubiti motivaciju.
Šaa je ispravan pokret a što je
artificijelno?
Kuda sve to ide?
Mogu li ja s jedne strane vježbati TaiChi (svojevrsno kopiranje učitelja) dok se nakon puno vremena
ne postigne sloboda i istovremeno
slobodno proučavati Umijeće svog vlastitog pokreta s upitnim razumijevanjem. I pitanje je kad će pravo razumijevanje doći.

Kako uzeti najbolje od oba svijeta?
Ili se možda varam, to je jedan te isti svijet?

Borislav Maoduš

dinaja kaže...

Dragi Borislave, hvala vam na brzom javljanju.
Sada se moram pozabaviti pacijentima, veceras cu procitati vas komentar i javiti vam se opsirnije.
Srdacan pozdrav
Dijana Jelcic

dinaja kaže...

Dragi Borislave,
kada je riječ o Taichi-u moram priznati da sam premalo upućena u tu tehniku, ali vaše pitanje je za mene interesantno.
Ja sam u mojoj knjizi "umijeće svakodnevnog pokreta", pisala da su grupne gimnastike i tečajevi dobri, ali tek kada je svatko od nas postigao svijest o svom tijelu i pokretu. Spoznavši svoj osnovni ritam, mi smo u mogućnosti prihvatiti tuđi, sljubiti se s njim a da pritome ne izgubimo osobnost i da ne postanemo klon učitelja.
Kada osjetite od kuda pokret koji izvodite polazi, kada si pri tome napravite misaonu sliku zgloba,(moj predlog su prozirne kogle u kojima uvijek vlada ravnoteže i sklad pokreta) tada pokret više nije kopija nego vaš pokret. Morate imati misao o pokretu, svoju pokretnu misaonu sliku i onda pokret izvesti uvijek onako kako ste ga zamislili. Učitelj vam pokazuje svoj pokret, vaši zrcalni neuroni to pamte, ali ako ste vi svjesni svog pokreta, on je onda vaš pokret. Klonovi su oni koji ponavljaju viđen pokret bez pravog osjećaja za njegov početak, njegovo trajanje i bez osjećaja za njegov kraj. Ako pri izvođenju vašeg pokreta osjetite nepotrebnu napetost u mišićima, bol, neugodu to znači da niste pronašli svoj ritam za njegovo izvođenje. Tada je bolje prkinuti akciju, duboko udahnuti, izdahnuti i još jednom početi iz početka. To je problem grupnih tečajeva, mnogi sudionici slijede ritam učitelja dabi stigli grupu i pritome ne postižu željeni učinak.
Vaše tijelo određuje pravila vašeg pokreta, a vi svojom svjesnom spoznajom granica, koje vam je tijelo postavilo, možete polagano te granice širiti. Mozak u kojem se zrcale sve vaše misli i svi vaši motorički pokušaji će vam pri tome pomoći.

U "Koreografiji svakodnevice" pišem upravo o slobodi koja Vas brine. Svaki čovjek je unikat u beskrajnom univerzumu, zamislimo ga plavu planetu na kojoj smo rođeni. Čovjek posjeduje svoju kinesferu i pretvara je pokretom u dinemosferu, ona ga štiti i brani od vanjskih utjecaja, čovjek mora u toj svojoj sferi biti slobodan, jer on u toj svojoj sferi sam stvara svoj prostor i svoje vrijeme. svojim pokretima čovjek tu svoju sferu po želji širi ili sužuje, svojim ritmom usmjerava odkucavanje svog unutarnjeg sata, a svojim za druge vidljivim pokretom se sjedinjuje s univerzumom, zaobljuje svoj prostor u njemu i po Einsteinu spoznaje i svoje vrijeme kao četvrtu dimenziju.

Moj čovjek ima pravo na slobodu svog tijela i pokreta.
Vaše zadnje pitanje.
Da to je jedan te isti svijet, Taichi i umijeće pokreta, samo gledan kroz dvije različite prizme. Kinezi žive svoju filozofiju na ulici, u kući i na radnom mjestu. Mi smo sputani odgojem i time da smo filozofiju izbacili iz svakodnevnog života. Uzrečica, nemoj filozofirati kodnas ima negativno značenje. Cilj Taichi-a i umijeća pokreta je sloboda tijelu i pokret.

Borislav kaže...

Dijana, hvala na iscrpnom odgovoru!
Nisam se stigao javiti jer sam u maloj gužvi.
Uglavnom, dobio sam vaš odgovor i pročitao ga.

Očekujte novo javljanje s moje strane, čim ulovim vremena za čitanje ostalih postova s vašeg bloga.
(Za sad sam pročitao samo onaj od najstarijeg datuma + odgovor kojeg ste mi napisali).

Zanimalo bi me na kakvoj knjizi trenutno radite?
Kad će ona izaći?
Da li ćete u Zagrebu imati možda nekakvo predavanje?
Na koji način radite s pacijentima?
Da li ste se ikad bavili nekom istočnjačkom tehnikom, pošto su vaše misli prožete spoznajama koje mi jako vuku na jogu, taiChi i sl.
(bez obzira na osnovnu notu europske kulture).

Moram gibati, čujemo se...


Pozdrav!

dinaja kaže...

Dragi Borislave,
u mojoj glavi se gomila na tisuće ideja o mogućnostima kako realizirati umijeće svakodnevnog pokreta, kako pokret pretvoriti u djetlo kojim će svaki čovjek moći oblikovati svoje tijelo.
Vi ste jedan od rijetkih koji je prokomentirao moju knjigu, moji prijatelji na moju veliku žalost nežele sudjelovati u izmjeni mišljenja o pokretu koji je moj, vaš, njihov život.
Velikani znanosti od kojih sam je učila i još uvijek učim su timskim radom i međusobnim razgovorima stvarali ovo što mi danas nazivamo znanost. Desetljećima su se sjedinjavale misli fizičara, biologa, kemičara, neurologa i filozofa, pa se tako razvijala uvijek nova disciplina unutar znanosti. U vremenu kada se razvijala kvantna fizika veliki umovi su, da bi objasnili ono još uvijek neobjašnjeno, posezali i u područja filozofije ljudskog uma, da bi si na taj način objašnjavali oslobađanje kvantne energije i kvantna stanja. Bez kvantne fizike sigurno mikrobiolozi nebi otrkili našu duplu spiralu, genetičku iskaznicu našeg postojanja.
Kada zamolim informatičare da mi pomognu pri rješavanju zagonetki nastajanja naše svjesne spoznaje oni samo odmahuju glavama. Kada pokušam sa zubarima prodiskutirati napetosti naših žvačnih mišića i gubitke pokreta u čeljusnom zglobuoni se više ne javljaju na moju adresu. Ukočenost čeljusnog zgloba je jedan od uzroka glavobolja koje s vremenom prelaze u moru koju nazivam migrenino carstvo.
Željela bih napisati još puno stranica, stvoriti novi manifest svakodnevnom životu, ali mi nedostaju primjeri iz tuđih svakodnevica. Moji pacijenti mi otvaraju svijet u kojem je bol uzročnik tegoba koje ih dovode meni, ali ja bih htjela da se korektnim pokretima ta bol suzbije u samom početku nastajanja.
Kada sam vam u proslom pismu govorila o kineskoj filozofiji i kinezima koji tu svoju filozofiju i žive, mislila sam upravo na to da mi, ovdje na zapadu, sve ono što naučimo na tečajevima gimnastike, sporta, Taichia, yoge.... neprimjenjujemou svakodnevnim pokretima.
Pošto se Vi sigurno bavite TaiChiem, da bi uistinu razumjeli o čemu ja pišem pročitajte knjigu, ako je veš niste pročitali
Fritjof Capra "Tao fizike".
U njoj su uistinu spojena dva svijeta, ona nas poziva na putovanje nama samima.
srdačan pozdrav
dinaja

Borislav kaže...

Draga Dijana,

Mislim, tj. uvjeren sam da radite pravu stvar!
Ne dajte se obeshrabriti
što neki vaši prijatelji ne komentiraju vašu knjigu.
Možda je svi nisu ni pročitali.
A možda su odbijeni vašim lepršavim stilom. A možda neke i ne zanima, što ne znači da vam nisu prijatelji. Jednostavno, ljude možda ne interesira.
S druge strane, ja vam nisam prijatelj, a strašno me zanima to čim se bavite. Vidite kako je to zanimljivo :-)

Možda zvuči grubo kad vam kažem da nismo prijatelji, ali volim stvari nazvati pravim imenima. Ja (a i vi mene) osjećam samo preko slova kompjuterskog ekrana, ne vidim vaše pokrete, ne čujem vaš osmijeh,
ne osjećam vaš miris, ne znam koliko ste visoki. Možda ako se vidimo jednog dana, i postanemo prijtelji, možda i ne. Uostalom, to je najmanje bitno sada.
Da se vratim ja na vaše misli ...

Meni je osobno filozofija jako pomogla u životu. Naime, u jednom periodu sam zastranio s istočnjačkom metafizikom, i osjetio sam da idem u (za sebe) krivom smjeru.
Pod ruke mi je pala knjiga Renea Descartesa: Key Philosophical Writings,
koja se sastoji od:
-Rules for the direction of the mind
-Discourse on the method
-Meditations on first philosophy
-The passions of the soul
-The search after truth...

Uglavnom, knjiga me ostavila paf !
U njoj sam našao mudrost koja me najprije spustila na zemlju, istovremeno dajući poriv za daljnjim istraživanjem.
Naime ako kažete za Descartesa ono
školski: "Cogito ergo sum"
ili "Descartes je uveo dualizam uma i tijela"
ili "Descartes je tvorac kartezijevog sustava i otac moderne znanosti"...

Ako sve to kažete, niste rekli ništa. Sve ste izvukli iz konteksta onoga što je stvarno htio reći.

Descartes je pokušao uvesti sistematičnu metodu u potragu za istinom. Pri tome je velike životne probleme htio svesti gotovo pod matematički slijed dokazivanja.
Uveo je sumnju, odnosno skepticizam kao neizostavan dio arsenala u dolasku do istine.
S tim da sumnja nije sama sebi svrha.
Ona je potrebna da se izađe iz magle i stane na čvrsto tlo, tj. na temelj, koji ne ostavlja sumnji ni najmanje mjesto (dakle istinit je).
S tog temelja se onda može graditi zgrada istine, ciglu, po ciglu, nadovezujući se jedno na drugo...

Idealizam?

Možda, ali meni je pomoglo da izađem iz nekih svojih magli.

Neobično mi je drago da se u svojoj knjizi pozivate na velikane europske (i svjetske) znanosti i umjetnosti. Na žalost, smatram da je europska civilizacija doživjela svoj vrhunac i da je u silaznoj putanji. Nema veze, zamijenit će je neka druga, kako to već biva. :-)

Da ja sad prestanem filozofirati,
htio bih vam dati par praktičnih smjernica za daljnje istraživanje.

Koliko ste upoznati sa svemirskim programom, odnosno ponašanjem ljudskog tijela u uvjetima nulte gravitacije, ili 1/6 gravitacije
(kao na Mjesecu)?
Zgodno bi bilo da analizirate to
sa svojim znanjima i iskustvima.
Taj odmak bi vam mogao još produbiti razumijevanje u uvjetima Zemljine gravitacije o kojoj i ne razmišljamo jer je uzimamo zdravo za gotovo.

Reći ću vam samo da su astronauti
imali velikih-velikih problema u svojim prvim svemirskim šetnjama.
(izlascima iz brodova Sojuz, Apolo i sl. u otvoreni svemir).
Kad bi pokušali s alatom nešto, popravljati na vanjskoj oplati broda, skužili su da je nemoguće.
Pokreti na koje su navikli na Zemlji, postali su im neprijatelji u Svemiru...
Nema gravitacije (znači težine), a masa (dakle inercija) je i dalje tu. Zamahneš čekićem u jednom smjeru, tijelo leti u suprotnom
(akcija i reakcija).
I još mnogo drugih fenomena, koje ja ne kužim.
A najglavniji je da ime je falilo uporište !

Zato su naknadno na svemirske brodove s vanjske strane stavili dosta nekakvih sitnih uporišta, da se astronauti mogu za nešto zakačiti pri popravcima i sl.

Isto tako, morali su (što i rade u onim velikim bazenima na zemlji),
početi studirati svaki pokret, od običnog pružanja ruke da se nešto uzme, i razviti tehniku da svojim
pokretima minimalno remete ravnotežu i sl.

Dakle ako netko sustavno proučava početak, trajanje i kraj pokreta, to su astronauti.
Doduše to je za uvjete bestež. stanja, ali sigurno bi se neke spozanje dale prenijeti i na nas,
vezane za Zemlju.

Uhhh, danas sam pretjerao.
Srdačan pozdrav Dijana !

dinaja kaže...

Dragi Borislave,
hvala na podršci, hvala na utjehi što se prijatelja tiće, hvala na opširnom pismu.
Vaša razmišljanja su slična mojima, Descartes je doduše odvojio dušu i tijelo i ucrtao dualizam u kojem mi još uvijek nesvjesno živimo.
Ja sam čitajući misli neurofiziologa Antonija Damsija u njegovoj knjizi "Deskartesova zabluda", pa u drugoj "osjećam dakle postojim" pokušala premostiti u sebi taj dualizam i uistinu početi osjećati to moje astralno tijelo, moju dušu, moj utjelovljeni um. Tada sam se ponovo sjetila mog djeda i jednog doživljaja iz moje mladosti. Ponesena tim sjećanjem napisala sam esej o tome.
"Utjelovljeni um
Ljudi koji su bili u komatoznom stanju, kojima se činilo da odlaze u smrt, oni pričaju o trenutku oslobađanja iz okova čvrste materije. Njihov, do tog trena utjelovljeni um, napušta fizičko tijelo i oni spoznavaju svoje unutarnje oči kojima tada uistinu vide sebe same kako nepokretno leže. To je iskustvo koje im potvrđuje da pored osjetilnog tijela posjeduju barem još jedno, osjećajno tijelo. Oni tada postaju to osjećajno tijelo i čini im se da sjaje kristalima, isprepletenim od nevidljivih superstruna, koji trepereći i titrajući odlaze prema velikom svijetlu. Pričinja im se da čuju tonove treperavih struna koji se spajaju sa simfonijom neba, dok oko njih tutnji svakodnevni život.
Do nedavno su te priče bile mistificirane i djelovale nestvarno. Danas je tehnologija toliko napredovala da se, te faze ljudske nesvijesti, uistinu mogu dokazati i konrolirati. U traumatičnim situacijama se, izgleda uistinu to naše osjećajno tijelo, stoljećima nazivano duša, odvaja od fizičkog i na taj način spašava ono najvrednije u nama naš život. Ono napušta misaone okove čvrste materije, da bi tijelu omogućilo da se u trenutku prividnog mira, sam svojim unutarnjim zakonima izliječi.
"To je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza mojih misli." pomislih prisjećajući se jednog ljetnog podneva i saobraćajne nesreće koju sam preživjela.
Zatvorih oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u mojoj svijesti. Pamćenje i sjećanje je ono što mi moj mozak omogućuje da bih uistinu osjetila dimenziju vremena u sebi. U ovaj trenutak smještam prošlost i sadašnjost, iz njega naslućujem budućnost, krećem novim putem spoznaje da bih uistinu spoznala posjedovanje i oslobađanje moga utjelovljenog uma.
Vidim mali bijeli automobil i sebe u njemu, čujem muziku iz radija "Ruže su crvene, tajne su skrivene.........". Sanjam život čija su vrata predamnom stajala široko otvorena. Ljeto, tek načeto sunčanim sjajem najavljuje podne. Odjednom se nađoh u tami, a muzika koju sam do tog trena slušala je postala drugačija, meni strana i nepoznata.
Osjećam čudan mir u sebi iako danas više neznam koliko je to stanje onda trajalo. Tihi se zvukovi života ponovo vraćaju u moju svijest. Ležim u bolničkom krevetu.
"Imala si saobračajnu nesreću." začuh djedov glas i ugledah dobro poznati osmjeh.
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.
Osjetih kako ponovo tonem u san.
Tek kasnije, kada sam se oporavila, sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu. Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme.
"To se tvoje astralno tijelo oslobođalo iz okova čvrste materije i ti si čula do tog trenutka još nečujnu simfoniju univerzuma."
Tada baš nisam razumjela što mi je on time želio reći, ali tonove koje sam tada čula nisam nikada zaboravila, a danas znam da je to bila moja svijest koja se sjedinjavala s tonovima univerzuma. Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti.
Godine su prolazile, ja sam ozdravila, diplomirala i počela raditi. Svjetsko znanje se sve brže širilo, u sve kraćim periodima udvostručavalo. Upustila sam se u avanturu čitanja novoga i pokušavala spoznati tajne o kojima su znanstvenici sve poetičnije i poetičnije pisali. Kvantna fizika mi je otkrila mikrosvijet u kojem se svijest i materija ne odvajaju. Da li se foton svijetla ponaša kao čestica ili val ovisi od svijesti promatrača, ali ja još uvijek ostajem u mojoj spoznaji vjerna Newtonovoj fizici i doživljavam materiju kao nešto čvrsto, kruto i vjerujem da se na to nešto može samo iz vana djelovati. Pri tome jasno odvajam svijest od fizikalnog svijeta. Materija i duša su odvojeni, mislila sam godinama i dozvoljavala mojoj patrijarhalno- materijalistički odgojenoj mašti da me uvjerava da sam u stanju kontrolirati i mjenjati samo fizikalni svijet i svoje tijelo u njemu. Duša, ono moje emocionalno "Ja", je tako za mene godinama, ostajalo nedodirljivo.
"Promjeni obrazac u svojoj svijesti, kreni novim putevima spoznaje, učini nešto da tvoja duša uistinu postane dio tebe." čujem iz prošlosti poznati glas i ponovo vidim bolničku sobu i osjećam djedovu ruku na čelu.
"Misliš li da me je duša onog podneva uistinu napustila?" nesigurno pitam misao koja me svojom mudrošću potsjeća na davni trenutak buđenja.
"Ona je bila tvoj spasitelj, poklonila ti je vrijeme izlječenja, povela te je na tvoje prvo putovanje beskrajem i dozvolila tvom misaonom "Ja" da se vrati u život. Od tog trenutka ti živiš u svijetu dokazanog i potvrđenog, prihvaćaš samo gole činjenice i tražiš ljubav, prostor i vrijeme izvan sebe." glas je dolazio iz svih uglova prostora u kojem sam se nalazila.
Prisjećam se ponovo tog sna, ali ovoga puta pokušavam svijesno čuti svoju podsvijest i ući u kvantni svijet mog postojanja.
Titraji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, moje osjećajno tijelo se spaja sa tonovima velikog univerzuma i sklada simfoniju mog života. Povezujem tonove linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta arhitektura mojih misli. Strune plešu svoj ples i iz njihovog titranja, uz tonove oktave oni prelaze u spiralne i rotirajuće pokrete koji se sljubljuju s pokretima mog fizičkog tijela. Obasjano zrakama sunca moje tijelo blješti bojama sna. Vidim, kako duša univerzuma grli moje misli i zatvara krug mojeg postojanja.
Strune titraju i ja nošena ritmom ulazim sve dublje i dublje u sferu vremena mog postojanja. Na horizontu vidim oči neba, blještave zvijezde koje mi pokazuju put ka podsvijesti, onom, još uvijek, gluhom kolu mojih stanja. To je onaj dio mene koji još nepoznaje vrijeme i tek mišlju dotaknuto dobiva obilježja mog vremena. Moje unutarnje oči vide titraje koje ja još uvijek ne osjećam. Ušla sam u svijet kvantne energije, vidim na koordinatama tri dimenzije i skakutanje najsitnijih čestica moje svijesti. To je moje prastanje, stanje koje je postojalo prije svih kasnijih stanja. Odjednom vidjeh najsitnije čestice kako se okreću oko svoje osi i na poznatim koordinatama postaju valovi iz kojih izrastaju moje misone slike.
Ja neznam od kuda sam došla i kamo idem, ali tonovi koje naslućujem mi objašnjavaju zašto me glazba oduševljava i zašto me neka stara pjesma navodi na plač. Sve do sada naučeno se skupilo u ovaj trenutak spoznaje i ja osjećam da jedino tu u dubini moje sfere sve znanstvene istine postaju vidljive i razumljive. Tu su skrivene tajne dobra i zla, svjetla i tame, tek tu osjećam punoću zbilje i oslobađanje energije i nastajanje neutrina koji neopterećeni odlaze i spajaju moj mali univerzum sa velikim.
Na granici između svijesti i podsvijesti se lomi svjetlosna zraka moga sunca i obasjava kristale u kojima se zrcali spoznati život i trenutak.
S druge strane istine, u tamnoj strani doline moga dosadašnjeg života, se još uvijek krije arhetip, stranac koji me već godinama kao sjenka prati i tako skriven, pun još nespoznatih mogućnosti, određuje tijek mojega života.
Podsvijest nije đavolje čudovište, nego biće u kojem se krije lumen prirode, koji tek spoznat, uz pomoć emocionalnog uma, može izaći na svijetlo moje svijesti.
Potaknuta tim otkrićem ja se pitam, tko sam ja. Što osjećam i na što mislim kada kažem Ja? To je sigurno najfascinantniji objekt svih znanstvenih istraživanja od kada postoji čovjek. "Ja", tajnovitost te riječi sadrži u sebi sve ostale prirodne, još ne razjašnjene, tajne. Gdje, u kojem djelu mene, u kojem tijelu se nalazi to veliko filozofsko "Ja" koje u sebi sadrži sve moje misli, moje osjećaje, moju svijesti i podsvijest?
U tom trenu spoznah da je upravo tu u tom naizgled nedodirljivom svijetu skriveno moje vrijeme, stvarna energija mog postojanja, to vrijeme koje u vrtlogu čestica i valova određuje i oblikuje moja tijela. Iz te dubine mog postojanja izviru svi pokreti koji dodiruju moju svijest kao misao ili kao uzdah, kao kucanje srca ili kao korak.
Bez spoznaje utjelovljenog uma ja nisam u stanju misao pretvoriti u osjećaj kojim mogu osjećati tijelo, nisam u stanju osjete, izrasle iz osjetila, pretvoriti u osjećaje.
"Duša nije napustila moje tijelo, ona se sakrila u moju podsvijest, postala stranac koji me cijelo vrijeme prati, postala je sjena moje svijesti." rekoh pobjedonosno.
"Dozvoli joj da se vrati kao dio tvog utjelovljenog uma u tvoj trenutak." začuh ponovo glas iz prošlosti." Ti već godinama lutaš životom nesposobna da prepoznaš ljubav u sebi. Čitaš tekstove napisane srcem, ali ne osjećaš njihov pravi značaj. Bez duše nemožeš osjetiti ljepotu konačne spoznaje i nikada ju nećeš pretvoriti u ljubav koja će te voditi kroz šumu neznanja."
"Ali to je ono jš uvijek nedokazana činjenica" pobuni se moje misaono Ja.
"Život bez duše nije život nego životarenje. Neteoretiziraj. Zavoli ponovo dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš osjetiti da je moj glas prošlost koju ne želiš zaboraviti. Počni brojati nanosekunde i tada ćeš spoznati trenutak sjedinjenja tebe i univerzuma."
"Bojim se one praznine koja je ostala u meni pri sjećanju na ono ljetno podne. Bojim se istine o trenutku nesreće, bojim se spoznaje o krivcu i bojim se pojave bolova koje sam prespavala."
"Vrati se misaono u onaj davni trenutak, doživi ga unutanjim očima, sjeti se udarca, odživi još jednom treptaj oka u kojem si vidjela vrata smrti. Nacrtaj ih u svojim osjećajima, opiši ih srcem koje ni jednog trena nije prestalo kucati. Jedino tako ćeš uspjeti ponovo u sebi probuditi davno uspavani osjećaj, osjetiti ljubav, tu petu protegu istinskog postojanja."
Osjetih kako se u meni sukobljava osjećaj straha s vjerovanjem u glas koji je dolazio iz djetinjstva.
Danas znam da su crne točke u mom sjećanju trenuci koje sam željela zaboraviti, to je ona takozvana negativna energija koja me sputava pri odlukama, koja mi krade vrijeme i zatvara u špilju iz koje onda samo naslućujem život.
Svaka nesreća koja nam se dogodi je nešto negativno, nešto što ostavlja znakove straha i velike boli u našem sjećanju. Kada se sve dobro završi i mi poslije rehabilitacije ponovo krenemo u život, mi svjesno zaboravljamo te trenutke, a oni se kao ohlađena lava gomilaju nad kraterom naše podsvjesti. Vulkan svjesno zaboravljenih uspomena godinama tinja u središtu našeg emotivnog labirinta i postaje latentna opasnost za naše duševno zdravlje. Iako je naš mozak i naš spasitelj, koji u presudnom trenutku blokira sva osjetila i povede nas u san, on ipak u svojim ćelijama pohranjuje sve proživljeno, pa čak i zaborav."
U trenucima kada spoznamo posjedovanje utjelovljenog uma, kada osjetimo da nas on vodi životom tada smo uistinu ušli u beztežinsko stanje i tada više nema samo Newtonovih zakona u našem postojanju, tada ulazimo u veličanstveni svijet kvanta i možemo, u isto vrijeme" biti tu i tamo, postajemo uistinu stanovnik univerzuma i osjećamo sve svoje dimenzija.
sada sam ja pretjerala!!!!!!!!!!!
do sljedećeg pisanja
Dinaja

Borislav kaže...

Ma vi ste očigledno imali svojevrsno prosvjetljenje.

Dijana, ponekad se izgubim u kakofoniji vaših slika, osjećaja, misli i zvukova !

Priznajem, nisam dovoljno skoncentriran.
Vruće mi je i ne da mi se previše mozgati :-)

Da probate malo pojednostaviti stil
u vašim sljedećim knjigama?
Čisto da se nit može lakše pratiti?
Samo malkice, molim vas...

Nemojte to shvatiti kao kritiku, prije kao dobronamjeran savjet.
Uostalom ja nemam vaša iskustva, niti znanje, te nemam ni pravo na kritiku.

Kvragu, kako je vruće ovdje.

Do, sljedećg pisanja...

dinaja kaže...

Dragi Borislave, ovdje je isto užasno vruće, a ja danas popodne nemam pacijenata.
Imate pravo kada mi kažete da pojednostavim, da prizemljim tematiku i da uistinu uđem u svakodnevicu. To isto mi je jutros već netko napisao.

Vručina ovog dana na kraju proljeća, sutra je ljetni solsticij, dan i noć u kojima bi se trebala događati čuda. Možda ću poslije Ivanjske noći uistinu svijet vidjeti drugačije ili ću možda pokušati čovjeka povesti na putovanje njegvovim mišićima.
"O čovjeku i mišićima
Mišići uvijek u paru održavaju naše tijelo u ravnoteži, ali oni nesmiju biti nosioci težine našeg tijela. Svrsishodan rad mišića omogućava našim kostima da se pravilno poslože u zglobovima i na taj način omogućavaju našem tijelu odupiranje sili teže koja na njega cijeli naš život djeluje.
Ja vam sada neću pisati o velikim mišićima čiji rad osjećate i vidite kako djeluju. Svakome od vas je jasno da jedan mišić savija lakatni zglob, a njegov antagonist ga ispruža, to je isto i s koljenom. Već s zglobovima kuka i ramena sigurno imate problema zamisliti koji mišić podiže nogu za korak ili koji mišić podiže ruku u ramenom zglobu, a koji je spušta. Ta dva zgloba su evolucijom dobila nove, drugačije zadatke od onih kojima su bili na početku preodređeni, pa su i njihovi mišići počeli drugačije djelovati. Isti slučaj je sa mišićima šake i stopala, dna zdjelice, malim mišićima uz kralježnicu, pokretačima rebara i nosiocima glave.
Danas je jedan od trendova u ponudi tečajeva za pokret "Pilates". Svatko je čuo za tu vrstu treninga i mnogi su bili ili još uvijek pohađaju tečaj.
Mnogi moji pacijenti me pitaju što je "Pilates" i ja moram priznati da je uistinu teško u kratko objasniti i opisati filozofiju i cilj tih pokreta.
"Pilates" nije samo gimnastika, on je sustavni trening cijelog tjela, a njegova osnova leži u održanju prirodnog stanja tijela u pokretu. Iz njega, ako uistinu osjetite njegovu namjeru, prizlazi umijeće svakodnevnih pokreta.
Razmišljajući o ideji, koja je gospodina Josepha Pilatesa na početku prošlog stoljeća povela u ostvarivanje tog novog oblika spoznaje pokreta, pronalazim njegove korijene u razvoju prirodnih znanosti. Metoda "Pilates" je znanost o tijelu i pokretu koja je, slično baletu i plesu, postala umjetnost izražavanja tjelesnih stanja pokretom. Studirajući filozofiju gospodina Pilatesa, isprobavajući na mom tijelu vježbe koje on predlaže, osjetila sam uistinu poruku koju nam je on ostavio u nasljeđe. Mene ne zanimaju novonastale varijacije na njegovu ideju, ja pokušavam na sebi i u sebi spoznati sve dimenzije Pilatesove poruke i ostvariti svijest o djelovanju svih mojih mišića. Važno je da svatko od vas doživi tu poruku i pronađe načina kako da je provede u djelo.
Povezujući znanje iz kineziologije i kineziterapije s različitim metodama gimnastike koje se danas nude na tržištu, ja sam u metodi "Pilates" pronašla sličnosti s mojom idejom o umijeću svakodnevnog pokreta.
Usporedimo moju ideju o umijeću pokreta s Pilatesovom metodom.
Umijeće pokreta nema definicije, to je ideja kojom vas pozivam na samostalno razmišljanje i samostalno donošenje odluke o svom pokretu i spoznaji tijela u njegovoj cijelosti.
Osnovna ideja gospodina Pilatesa je bila da radi s pojedincima, jer je on jedino tako uistinu mogao kontrolirati i usmjeravati čovjekovu svijest na početak, trajanje i kraj pokreta. Ja kao kineziterapeut radim već godinama s pojedincima ukazujući im put kako da probude u sebi svijest o tijelu i pokretu.
Prvo što bi trebali prihvatiti i usvojiti kao ideju vodilju je misao da je težnja ka savršenom stanju tijela naše naslijeđeno pravo. Naši predci su se za svoje preživljavanje morali tijelom i pokretom boriti tražeći hranu, morali su pokretima održavati svoje mišiće u snazi da avantura život ne završi prerano.
Mi danas, za razliku od njih, trebamo otići samo do prve trgovine i tamo nalazimo sve što nam srce poželi. To je ugoda civilizacije u kojoj odrastamo, ali tom ugodom smo oduzeli tijelu i utjelovljenom umu aktivno sudjelovanje u dijelu našeg života, a tijelo nosi u sebi još uvijek ostatke onih poriva zbog kojih je nekada mislilo samostalno i proizvodilo energiju i snagu za preživljavanje. Tu bogom danu mogućnost mnogi od nas koriste premalo, a to je ono što ja razmišljajući o umijeću pokreta želim ponovo probuditi u sebi i vama.
Istina je da se vi bavite sportom da bi nadomjstili te nedostatke i to je dobro. Vi igrate tenis ili u novije vrijeme sve više golf, neki od vas odlaze redovno na plivanje ili gimnastiku, mnogi u zimskim mjesecima jedan do dva tjedna skijaju. Bolje išta nego ništa, ali to još uvijek nije dovoljno za ono što vaše tijelo dnevno treba. Skijanje i gimnastika traju prekratko, plivanje isto tako, a pri tenisu i golfu opterećujete tijelo jednostrano, slično nošenju teških taški sa placa ili dugom sjedenju za računalom. Vjerujte mi naši mišići trebaju kontinuirane poticaje za svoje savršeno djelovanje. Umijećem pokreta bi mogli ući u svijet savršenstava i omogućiti uistinu vašim mišićima da se rastežu i skupljaju, da se napinju i opuštaju u njima svojstvenom ritmu.
Na tečajevima gimnastike vi ponavljate iste pokrete deset do dvadeset puta. Ponavljam, to je dobro, ali sada priupitajte sami sebe kada te pokrete koristite u svakodnevnom životu. Mnogi od vas su sigurno bili na tečaju "Pilates". Pilatesova ideja je bila i ostala još uvijek, iako je modificirana za masovne tečajeve, svijest o tijelu i pokretu.
Najveći dio vježbi se izvodi ležeći na leđima, trbuhu ili četveronožnom položaju, neke ležeći na boku. U svakom slučaju je dobro naučiti vježbe ležeći, ali pokreti koje mi svakodnevno izvodimo proizlaze iz našeg uspravnog ili sjedećeg položaja.
Principi za korektno izvođenje svakog našeg svakodnevnog pokreta su isti kao kod gimnastičkih vježbi.
1. disanje
2. koncentracija na pokret
3. kontrola pokreta
4. centriranje zglobova
5. preciznost izvođenja pokreta
6. tijek pokreta

Počnimo s disanjem jer ono je osnova svih naših pokreta. Pravilno disanje pročišćava krv i održava njenu cirkulaciju tijelom. Ako niste uspjeli svoje disanje dovesti pod kontrolu svoje svijesti sve druge vježbe su neučinkovite, a svakodnevni pokret gubi svoju svrsishodnost. Nemojte nikada zadržavati dah, nikada prekratko udisati bez pravilnih izdisaja. Probajte sada, upravo u ovom trenu, udahnuti kroz nos i izdahnuti kroz usta. Udišite dok čitate ove rečenice i izdišite dok ramišljate o njima. Iako mi vi možda nevjerujete, ali i čitanje izaziva negdje duboko u vašem tijelu pokrete koje vi svjesno ne spoznajete, čitanje isto umara tijelo i duh kao i fizički rad.
Koncentracija na pokret pri vježbama, koje pri pohađanju tečaja gimnastike izvodite, nesmije ni u jednom trenu popustiti. Svaku vježbu morate zamisliti kao dijalog između vašeg mozga i tijela. Ako uspostavite taj dijalog, glas voditelja kursa postaje zvučna kulisa, a vi protagonist pokreta. Zamislite se kod svake nove vježbe kao plesač u velikoj gala predstavi vašeg života, glas voditelja je samo glazba koju vi sjedinjujete s vašim unutarnjim ritmom.
Kontrola pokreta ne znači obuzdavanje tijelesnih poriva, nego sjedinjavanje vašeg emotivnog i misaonog uma. Pri vježbanju vam se nekada pričini da ste stigli na granice onog mogućeg u vama. Udisaji se skračuju, a izdisaje više uopće ne spoznajete. Tijelo počinje drhtati jer vi gubite kontrolu nad pokretom. Zaustavite pokret u tom trenu, izdahnite svjesno i dugo, novi uzdah će sam od sebe ponovo doći. Ne obazirite se na grupu i tempo koji nameće zvučna kulisa glasa voditelje tečaja. Vi ste došli na tečaj da naučite kontrolirati vaše pokrete. Nikada nemojte zbog pripadanja grupi pokušati slijediti ritam koji niste uspjeli pronači u sebi. Tada se bune vaši mišići, oni se skračuju, napinju i počinju boliti, a pokret gubi obujam koji ste vi željeli ostvariti. Tek kada pronađete svoj ritam možete ga sjediniti s ritmom grupe u kojoj se nalazite.
Bilo koji pokret mora krenuti iz središta stabilnog zgloba. Za to preodređeni mišići, koje nazivamo stabilizatori, s vremenom bi se trebali za to brinuti bez vašeg svjesnog sudjelovanja u tome. Centralizacija znači da vi, u bilo kojem položaju tijela se nalazili, prvo morate osjetiti središte vašeg tijela, a onda središte zgloba iz kojeg pokret polazi. To je vaš pupak iz kojeg šestarom možete ucrtati kružnicu okotijela i one male kuglice oko zgolobova o kojima sam pisala u poglavlju "Koreografija pokreta".
Pokušajmo sada izvesti jednu vježbu. Sjednite na pod i zamislite vašu kralježnicu kao na elstičnu trsku nanizane prozirne kuglice, kukove kao dvije lopte, koljena isto tako. Između kukova i kralježnice u mislima smjestite zdjelicu kao posudu punu vode, vaše životne energije.
U ovoj vježbi su sjedinjeni svi principi o kojima sam vam upravo pisala. Vi sjedite na podu s ispruženim nogama i rukama iznad njih. Udahnite duboko, a pri izdisaju uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu polako spuštajte trup prema podu podižući noge, zdjelicu i lumbalni dio kralježnice u vis, tako da su vaše noge na koncu u paralenom položaju sa vašim licem. U tom polžaju ponovno duboko udahnite, a izdišući uvučena pupka vraćate lumbalnu kralježnicu, zdjelicu i noge polako natrag, dok se vaš trup ponovo podiže u uspravni položaj i vi ne osjetite kontakt vaših sjednih kostiju sa podom. Vaš trup se uzdigao i na koncu slično svijeći strši iznad vaših sjednih kostiju. Vaše ruke se ispružaju ka stopalima koja se sada nalaze u visini vašeg nosa. Udanite još jednom, a izdišući uvučena pupka u trbušnu šupljinu vi treptaj oka balansirate na samo dvije točke vašeg tijela, na sjednim kostima. U tom trenu bi trebali osjetiti djelovanje svih vaših mišića stabilizatora koji nedozvoljavaju zglobovima kralježnice, zglobovima ramena, lakata, kukova i koljena krivi pokret. Neka to bude vaš sretni trenutak, početak vašeg aktivnog sudjelovanja u spoznaji djelovanja vaših mišića stabilizatora. Tri sekunde u kojima vi, ako svjesno sudjelujete u pokretu, možete promijeniti njegov tijek. Bol, ako je pri toj vježbi osjetite u leđima, je pokazatelj da vaši mišići još nisu spremni za ovu vježbu.
Tada savijte svjesno noge u koljenima, smanjujući polugu mišićima koji su podigli vaše noge. Udahnite duboko i izdišući uvučena pupka spustite polagano stopala na pod. Tako ste sigurno uspjeli centrirati zglobove vaše kralježnice, zdjelice i nogu. Savijanjem nogu u koljenima vi ste odteretili lumbalni dio kralježnice i omogućili njenim slabim mišićima stabilizatorima da centriraju njene zglobove i da je održe u uspravnom položaju.
Što preciznije izvodite vježbu povećavate i njenu korisnost za vaše tijelo, a u isto vrijeme i bolje pamtite pokrete koje pri njima izvodite. Preciznost izvođenja pokreta ne znači pojam vježba, nego razlog njenog izvođenja i svjesna spoznaja svih njenih dijelova. Tek ako svijesno sudjelujete u svakom njenom dijelu spoznajete njenu namjenu i ostvarujete njen pravi učinak. Na taj način uspostavljate ravnotežu između vaše svijesti o vježbi i djelovanja vaših mišića.
Namjena ove vježbe, koja vam se u prvi tren sigurno čini neuptrebljiva za svakodnevni pokret, je svijest o potrebi stabiliziranja kralježnice i zglobova tijela. Nestabilna kralježnica i zglobovi izazivaju preveliko opterećenje mišića koji izvode pokret, a to s vremenom rezultira bolovima u mišićima i oštećenjima zglobova.
Tijek pokreta koji pri svim vježbama izvodite bi trebali zapamtiti jer on je sličan onim pokretima koje izvodite u svakodnevnom životu. Pokreti tada slijede prirodni tijek svog nastajanja i postaju skladni u izvođenju. Ni jedan pokret nebi smio biti napola izveden, prekinut ili zaustavljen prije nego je ostvario svoj pravi cilj.
Probajte sada stojeći duboko udahnuti, opustite sve mišiće koje osjećate, trbušne, prsne, ramene, a onda uvlačeći trbušni mišić izdišite polako i dugo, najdulje što možete i dalje uvlačite pupak tako da se spoji sa kralježnicom. Učinite to nekoliko puta dok ne osjetite napinjanje mišića u dubini vaše lumbalne kralježnice.
To je osjećaj koji trebate pamtiti i u isto vrijeme pokret koji treba postati spontan pri svakom savijanju i ispravljanju tijela, bilo to podizanje tereta, oblačenje hlača, sjedanje ili ustajanje. Koncentrirajte se na izdisaj i precizno uvlačite pupak u trbušnu šupljinu, pa probajte saviti tijelo kao da nešto želite podignuti sa poda. To je pokret sličan vježbi koju smo malo prije pokušali izvesti sjedeći na podu. Pokret savijanja tijela počinje u zglobovima kukova iako su vaše noge sada stabilne, a trup se pokreće. Izdisajem s uvlačenjem pupka u trbušnu šupljinu ste stabilizirali i centrirali lumbalnu kralježnicu i vi savijate tijelo pružajući vaše ruke ka stopalima. Snaga za ovaj pokret tada izvire iz dubine vašeg tijela, a ne iz vaših nogu ili ruku.
Osjetite li napetost ili bol u leđima savijte malo koljena, centrirajte težinu tijela na sredinu stopala između one tri uporišne točke, ali zadržite napetost u trbušnom mišiću.
Ponavljajući tu vježbu s vremenom ćete uvlačiti pupak u trbušnu šupljinu i tako stabilizirati lumbalnu kralježnicu ne razmišljajući više o tome. Svjesno izvodite taj pokret dok uistinu ne postane dio vašeg tijela i vaše krvi, a onda će on sinhroniziran sa vašim disanjem, postati sjenka koja će vas vjerno pratiti kroz svakodnevicu i automatski izazivati prirodni tijek svih pokreta koje izvodite. Arhiviran u vašem motoričkom pamćenju čiji centar se smjestio u malom mozgu, taj pokret s vremenom izvire, bez vašeg svjesnog sudjelovanja u njemu, upravo iz tog središta, a vaš emotivni i misaoni um se mogu usredotočiti na druge izazove.

Ja ovu vježbu nazivam "trska na vjetru" jer sam si stvorila sliku savitljive, ali stabilne trske i moje tijelo onda postaje savitljivo, ali zahvaljujući mojoj preciznoj konzentraciji na pokret je s vremenom postalo stabilno u pokretu. Već pri samoj odluci da sjednem, ustanem, podignem neki predmet sa poda moji mali mišići stabilizatori dobiju željeni impuls iz mog malog mozga i ja se tada mogu satima baviti poslom u vrtu bez da me zabole leđa. To je isti pokret koji će vam, ako ga središte u vašem malom mozgu usvoji, pomagati kod dugog sjedenja za računalom, vožnji automobilom, on će vas štiti pri glačanju, kod pregledavanja zuba vaših pacijenata, kod pranja prozora, ili kod dugih sjedenja na sjednicama upravnog odbora vaše firme.
Umijeće pokreta shvatite kao govor vašeg tijela, onaj suptilni jezik kojeg ste u djetinjstvu razumjevali, a onda s vremenom zaboravili. On je u vremenu odrastanja bio nešto samo po sebi razumljivo i zato ga niste ozbiljno njegovali, ali nikada nije kasno za njegovu obnovu i usavršavanje.
Koliko stranih jezika govorite? Svaki novo savladani jezik vam olakšava međuljudsku komunikaciju, otvara vam vrata novih svjetova, olakšava vam usvajanje novog znanja. Bez poznavanja engleskog bi vam danas bilo teško savladavati jezik vašeg računala, slično kao što bi se meni bilo teško snaći u kineziologiji i kineziterapiji bez snalaženja u starogrčkom i latinskom jeziku.
U poglavlju "Pokret, sjenka duše" sam pisala o otvorenom i zatvorenom stavu tijela. To su držanja tijela, koja često odaju i naša unutarnja stanja. Umijeće pokreta sigurno neće iz temelja promijeniti vaš uspravni stav, jer vaše držanje je dio vaše osobnosti, ogledalo vaše duše, ali umijećem pokreta uspostavljate dijalog tijelo- utjelovljeni um i tako razvijate svoj unutarnji jezik, omogućujete vašim mišićima da uistinu slijede ono što ste vi odlučili učiniti."

Borislav kaže...

Joj, dajte mi vremena da sve provarim.
Probat ću definitivno vašu vježbi, pa vam se javim.

Pozdrav!

Boromir kaže...

Kao što ste vi Dinaja, ja ću od sad
biti Boromir!

Ako sam skužio kako ovo funkcionira...

Sviđa mi se vaša Koreografija jutra.
Otprilike znam što postižete, ali teško je to duplicirati.

Uostalom kao što ste rekli, svatko sam mora izgraditi svoje misaone slike.

Potaknut vašom knjigom, počeo sam obraćati pažnju na neke pokrete i stvari koje inače radim u automatskom režimu.

1) Probao sam prati zube lijevom rukom (dešnjak sam- izraziti)
Katastrofa od osjećaja :-)
Kao da nije moja ruka...
Tijelo se toliko naviklo na desnu ruku da je lijeva kao neko strano biće. Niti sila, niti osjećaj nisu odgovarajući. Postavljam si pitanje, odakle dolazi fina sila četkice na zube kad upotrebljavam automatski desnu ruku? Iz ramena?
Iz lakta? iz zgloba šake? Zajedno?
Ne uspijevam tu finu silu postići s
lijevom rukom u svjesnom režimu...

2) Dok vozim auto, probao sam lijevom rukom mijenjati brzine na mjenjaču. Skužio sam da mi to ide
bez problema !
Jedino što moram ruku malo neprirodno pružiti do mjenjača koji je pokraj desnog boka. Ali ide sasvim normalno.

3) Malo sam promatrao putanju (trajektoriju) pokreta. Skužio sam
da gotovo svi opisuju nekakav luk, ili spiralu. Npr. kad pružam dlan da bih gladio svog mačka Peru,
dlan opisuje lučnu putanju.

Ja mogu dlanom napraviti i linearan pokret, npr. kad guram nešto ispred sebe, ali taj pokret kao da je složeniji od lučnog.

3) Promatram neke situacije, na
koje inače ne obraćam pažnju.
Kad se npr. sagnem prema naprijed
da nešto podignem s poda, pogotovo ako je saginjanje malo brže, kako se moj torzo s ispruženom rukom sagine naprijed i dolje, istovremeno jedna noga ide suprotno, gore i nazad i time se balansira pokret.

4) Skužio sam da pažnjom puno lakše
pratim dlanove i stopala nego neke druge dijelove tijela. Rame, kukovi, lopatice,... nemjerljivo
slabiji osjećaj od dlanova npr.

5) Skužio sam da pažnju mogu uputiti na neki dio tijela i da ga nakon nekog vremena mogu osjetiti oštro i precizno. Baš osjetiti, ne vizualizirati.
Npr. na sljepoočnicu.

Dalje sam skužio da tu istu pažnju mogu rascijepiti, a da ne gubim oštrinu. Mogu osjetiti npr. istovremeno, a dalje oštro:

Lijevu sljepoočnicu, desnu sljepoočnicu, točku između obrva, desno koljeno i lijevu petu. (mogu broj točaka povećati ili smanjiti).

Mogu tako od točaka napraviti pažnjom mrežu po tijelu.

Jednom mi se desilo da sam čisto pomicanjem pažnje, dizao valove energije. Ne osobito precizno, ali zanimljivo...

Doduše to sam sve radio u statičnom
položaju, bez pokreta, ležećki.

Kako kaže stara izreka, oči su ogledalo duše. Odnosno Energija ja tamo gdje je usmjeren pogled.
Ja bih rekao, energija je tamo gdje je usmjerana pažnja :-)
Jer dok ja npr. razgovaram s vama i gledam vas, moja pažnja može biti usmjerena na djevojku pored.
Tada je moja energija s njom , a ne s vama :-)

Isto tako, automatizam pokreta nije baz vraga. Jer pažnja nije svemoguća.

Evo primjera, kad vozim auto, ja naravno mijenjam brzine bez razmišljanja. Radi se o vrlo kompliciranom pokretu koji je zbog milijuna ponavljanja postao automatski. Upravo mi ta automatika omogućuje da pažnju usmjerim na promet.
Ja naravno i danas mogu pažnju usmjeriti na pokret mijenjanja brzina (iako cijelo vrijeme gledam
kroz prozor) ali tada mi se neizostavno dio pažnje prema prometu gubi.

Želim reći da je automatizacija pokreta neophodna.
Ali da istovremeno pokrete treba osvijestiti :-)

Što vi kažete o svemu Dinaja?

Boromir kaže...

Zanimalo bi me još nešto Dinaja ...

Da mi na primjeru usporedite
pravilan i nepravilan pokret.

I da mi na primjeru pokažete šta to
znači da pokret treba izvesti u potpunosti, do kraja, onako kako se zamislio.

Kako da praktično skužim gdje griješim u pokretima i držanju?

Kad to skužim, kako da promijenim
višegodišnje nepravilne navike i kako da novoispravljeni pokret postane dio mene i kad svjesno ne razmišljam o njemu?

Nisam stigao proučiti vašu vježbu
po Pilates metodi. Vjerojatno se odgovori kriju i tamo...

Pozdrav...

dinaja kaže...

Dragi Boromire,
sad ste vi mene stavili uza zid i bombardirajući me s pitanjima doveli u sitaciju da uistinu moram dobro razmisliti, jer u svakom vašem pitanju se nalazi i odgovor.
Jedno je odmah jasno vi posjedujete izvrsnu svijest o tijelu i njegovim funkcijama.
Kako ste očito izraženi dešnjak,što znači da je vaša desna strana tijela dominantna, a s tim i lijeva poltka Vašeg mozga je normalno da vam se na pčetku služenja lijevom rukom sve čini komplicirano i skoro nedostupno.
Što se tiče pitanja o pokretima pri pranju zubi to je kompleksni pokret cijele ruke. vi stojite pred ogledalom, stabilizirate svoj rameni pojas(prsna kost, ključne kosti i lopatice)tako da udahnete duboko i pritome podignete prsnu kost prema nosu, ona gura ključne kosti prema lopaticama koje onda kao ruksak padaju prema križnom dijelu vaše kralježnice. Rameni pojas bi nam trebao služiti za stabili zaciju ramenog zgloba i prsnog koša(zbog zglobova između rebara, prsne kosti i kralježnice), a ne za pokrete ruke. Pokret ruke pri pranju zuba polazi iz ramenog zgloba(kugla nadlaktice i vanjska strana lopatice). Tako su dog hvatate četkicu i na nju stavljate kalodont ruke stabilizirane u ramenom zglobu, a ne vise na mišićima vratne kralježnice(slučaj sa uvijenim ramenima koja padaju naprijed povačeći za sobom lopatice opterežujući mišiće vratne i prasne kralježnice).Ruka svo put do usta izvodi isto iz ramenog zgloba, a ne mišićima vrata. Tada ruka lebdi u zraku, ane visi na ramenom pojasu i vratnoj i prsnoj kralježnici.
Vi četkicu, naročito električnu samo pridražavate prstima, a snaga za promjenu mjesta četkice u ustima dolazi iz mišića podlaktice preko ručnog zgloba. Mišići dlana i prstiju kod tih pokreta nesmiju biti napeti jer se ta napetost, spralnom dinamikom, prenosi automatski do vratne kralježnice.
Dok četkica titra u vašim ustima i vi joj odrđujete smjer laganim pokretima iz zgloba između šake i podlaktice, vaš rameni pojas stabilizira rameni zglob i omogućava mišićima ramenog zgloba da održavaju cijelu ruku u pokretu.
Vožnju automobila ste naučili vježbajući, pa je pamćenje na te refleksne pokrete preuzeo centar u vašem malom mozgu. Što ste sigurniji pri vožnji automobila, to je dokaz da su automatizmi u centru za te refleksne pokrete usavršeniji.Uvježbavajući nove automatizme, usavršavate djelovanje središta u malom mozgu i oslobađate misaoni dio mozga za promatranje i sudjelovanje u pokretu. To je isto kao što atletičaripri trkama na kratke staze uvježbavaju start. Pri trci na 100 metara je navažnija reakcija pri startu. Hoćete li na zeleno svijetlo krenuti, a na crveno svijetlo zaustaviti automobilje isto tako uvježabana reakcija vašim mišića koja je arhivirana u vašem motoričkom pamćenju.
srdačno
Dinaja

dinaja kaže...

Dragi Boromire,
pravilan pokret polazi iz stabiliziranog zgloba. Upravo zbog toga je važno spoznati da mi,iako smo dvonošci, posjedujemo dva pojasa koja stabiliziraju cijelo tijelo i omogućavaju nam pravilne pokrete.
Mi smo nekada davno bili četvreonošci, uzdižući se na dvije noge, anatomija našeg tijela se nije promjenila, samo djelotvornost našeg mozga, ruku i nogu.
Pokret izvode mišići, a u fiziologiji njihova rada postoje zakoni. Istegnut mišić uvijek ima više snage za izvođenje pokreta od skraćenog.
Izvesti pokret do kraja znači izvršiti do kraja istezanje, ali i savijanje mišića.
Pijenje prve jutarnjekave je dobar primjer za to.
Svaki puta kada podignete šoljicu i prinesete je ustima skracuje se savijač lakta, a isteže njegovi ispruživač. kada vračate šoljicu na stol probajte do kraja ispružiti laka, tada će vam i ponovno savijanje lakta biti lakše.
Mozak šalje u vaše mišiće onoliko energije koju ste vi naručili misaonom željom za pijenje kave. Mozak ne pozna mišiće nego pokret, savijanje i ispružanje ruke, ako ne savijete lakat do kraja i ne isprućite ga ponovo do kraja, neiskorištena poslana energija se, s vremenom, nagomilava u mišićima i u njima se javlja napetost koja nakon nekog vremena prelazi u bol.
Pri tome nemojte zaboraviti rameni pojas koji je našimpredcima sliužio za stabilizaciju prednjih nogu pri hodu.
Pogledajte vašeg mačka kada hoda, njegove lopatice su uvijek priljubljene uz prsni koš, a ne vise prema njegovom vratu.
pozdrav............

Boromir kaže...

Zanimljivo!

Znate šta Dinaja, ja malo možda i trčim pred rudu pa vas bombardiram pitanjima, a da nisam svojski analizirao što ste prethodno napisali.

Brzopletost, moja osobina :-)

Zato dajte mi vremena da apsorbiram.
Neko vrijeme vam se neću javljati, ali to ne znači da nisam tu.
Vi samo nastavite s pisanjem u svom ritmu. Vi ste zakon !

Razmislite molim vas o sljedećem.
Kako približiti Umijeće svakodnevnog pokreta "jednostavnom čovjeku".
Pri tome mislim na nekog tko nema volju za čitanjem ali je s druge strane sposoban za "direktno učenje", kroz tijelo, vježbe i interakciju s okolinom.

Kako na najjednostavniji mogući način prenijeti to što želite prenijeti, čovjeku koji se ne snalazi u poeziji, koji ne zna što je zlatni rez, koji nikad nije čuo
Za DiMasia i sl.
(Ne mislim pri tome na sebe :-) )
Dajte si vremena, razmislite, snimite možda DVD s primjerima...

Mislim da pretjerujete kad kažete da imam dobro funkcioniranje tijela. Volio bih, ali daleko sam ja od toga. A i lijen sam :-)
Ja sam vam više teoretičar :-)

Kad smo kod TaiChi-a, postoji u njemu fundamentalna vježba koja se
zove Namatanje svile: "the reeling silk", u kojoj je sadržano mnogo od onoga o čemu pričate.
Probajte naći dobrog učitelja, a siguran sam da ih u Švicarskoj ima,
da vam pokaže tu vježbicu.

Meni ju je pokazao gosp. Jasminko Miklec. Mislim da on često ide u Švicarsku na seminare kod majstora
ChenXiaoWanga.

http://taiji.yanta.net/udruga.htm

Tu vam je link web stranice u Zagrebu.

Smatram da
Istok i Zapad moraju probati shvatiti jedni druge i učiti jedan od drugih u duhu tolerancije.

Pozdrav Dinaja i čujemo se za neko vrijeme