Trenutak rađanja ritma

Poslušajte u tišini vaše dnevne sobe otkucaje zidnog sata. Tik, tak, tik tak, klatno se njiše, a trenuci se kotrljaju, čini vam se da teku pored vas u nepovrat. Brojite treptaje oka, tik, tak, vaši očni kapci se zatvaraju i otvaraju slijedeći njihanje klatna. Minuta tada postaje vječnost u kojoj ste uistinu trajali. Ritam je načelo vremena, njegov stvaraoc, ali on je uistinu i vaš unutarnji glas, ono veliko i postojano "Ja" koje vas vodi kroz život.


U meni se ta spoznaja dogodila jedne večeri dok sam sjedeći u gledalištu promatrala na pozornici pokrete mladog koreografa postmodernog plesa.
Xavier Le Roy, diplomirani doktor mikrobiologije, nam je prije početka predstave rekao da je, promatrajući pokrete najsitnijih živućih ćelija pod mikroskopom, odlučio te pokrete pretvoriti u ples kojim bi pokazao kako ljudsko tijelo uistinu djeluje. Krenuo je u školu plesa i postao koreograf i plesač. On pleše sam i svojim se pokretima danas suprostavlja zakonima globalizacije koja uvjetno utječe na naš život, ali i na razvoj postmodernog plesa. Njegovi pokreti izrastaju iz njegovog znanja o mikrobiologiji i uistinu pričaju priču o nastanku i razvoju života u nama.
Te večeri su na zidu bile projektirane pokretne slike na kojima su treperale najsitnije ćelije ljudskog tijela, vrtile se duple spirale, skakutala crvena krvna zrnca, proteini i hemoglobini, sjedinjavali se neuroni, plesale živčane stanice i slijedeći embrionalne oblike izrastale u čovječje tijelo. On je na pozornici svojim pokretima uistinu oživljavao ono što smo gledali u projekciji na platnu. Tehnikom usporenih pokreta , njegovo tijelo je uistinu mjenjalo oblike, pa se pred našim očima prezentirala igra između sakrivenih i vidljivih djelova tijela. Meni se činilo da sjedim u predavaoni i slušam predavanja iz citologije, anatomije i kineziologije u isto vrijeme.
Zanesena tom igrom na pozornici ja odjednom osjetih želju da svom tijelu poklonim tu istu slobodu i dozvolim da mi svojim pokretom ispriča priču o nastajanju ritma u meni. Poželjeh te pokrete pretvoriti u jezik kojim bih vam mogla opisati taj osjećaj. Tada shvatih da taj jezik svatko sam mora stvoriti i razumjeti.

Ples u tijelu

Dok sam promatrala pokrete plesača, pokušala sam se u mislima vratiti na početak, u doba kada sam još, čini mi se čula titraje ćelija u sebi. Povratak je moguć samo tamo gdje sam uistinu već jednom bila i ja se vratih u vrijeme kada sam još bila embrio da bih još jednom osjetila ritam i čula simfoniju superstruna iz koje se razvio ples u mome tijelu. Gledajući pokrete plesača mikrobiologa ja shvatih da se ritam u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu protegu postojanja u moje vrijeme.
Tada sam plesala bez osjećaja za ravnotežu, plesala sam tijelom koje još nije bilo tijelo, srcem koje još nije bilo srce, mozgom koji još nije imao perspektivu, ali to sam ipak bila ja u svom vremenu i prostoru. To je bilo predivno doba igre u kojoj je vladao jedan jedini zakon. Ritmom ukrotiti kaos u sebi i prvim izdisajem osloboditi nagomilanu energiju, pretvoriti je u plešuću zvijezdu da zasja na nebu i nagovjesti moj dolazak u univerzum. U tom trenu se ples na pozornici pretvorio u sliku mene same i ja vidjeh svoje ćelije u pokretu. Moje misli su počele plesati ono što su moje oči gledale.
Plešući sam prolazila kroz stotine tisuća godina, živila evoluciju primata u svim njenim fazama.
Doživjela sam priču o evoluciji od čovjekolikih majmuna Hominida do Homo Sapiensa, jednu od najčudesnijih priča od kada svijet postoji.
To je priča o nama i ja sam spoznala da je evolucija hominida bila naša jedina šansa da postanemo ovo što jesmo, dakle šansa da životu poklonimo svijest. Preobrazba, iz koje je izrasla vrsta čovjek, je završila puno prije nego je čovjek počeo stvarati svoju povijest i sudjelovati u evoluciji kulture. Osjetih kako se godine i stoljeća smjenjuju, milijarde njih se skupljaju u moj trenutak spoznaje i ja sam ćelija, molekula, ameba, riba, gušter, četvoronožac. Daljnjih dvjesta tisuća godina se smjenjuju vrste Astralophitekus, Homo Habilis, Homo Erektus, Neadertalensis, Homo sapiens i konačno sam ja, Homo Sapiens Sapiens, preživjela.
Osluškujem kako se majka smije i ja se smijem s njom, ritam njenih koraka je drugačiji od ritma mojih skučenih pokreta. Prostor koji sam si stvorila je premalen za ples kojim majka pozdravlja jutro, živi dan i suton, trenutke u kojima njen korak odzvanja u meni njenim blagim glasom. Mozak, tvornica mojih snova, autopoiezom svojih ćelija, buja i širi prostor lubanje dirigirajući novonastajućem orkestru superstruna novi ritam. Iz njega titraju novi tonovi i rađaju se boje.
U devet mjeseci provedenih u majčinoj utrobi, mom malom univerzumu je skupljena cijela evolucija svijesti i ljubavi. Nastala iz ljubavnog čina, moja prva ćelija je upila tu energiju u sebe i postala duplo biće iz kojeg će se razviti moja svijest. Svijest oblaći haljinu tek naćetog sna i pretvara ga u vrijeme rasta novih ćelija iz kojih titra neko novo, ali još uvijek moje vrijeme. Tijelo ga prihvaća, udružuje se s iskrenjem novonastajućih ćelija. Osluškujem tonove koji do mojih unutarnjih ušiju dopiru iz drugih svjetova.
To je bio kraj jednog i početak novog zlatnog doba moje svijesti.
Na ulazu u taj novi svijet me dočekuju anđeo čuvar s prstom zaborava, Sofija majka svijetla i tame, Kairos mi se smješi, a svježina zraka budi još jedan ritam u meni, ritam disanja. Osluškujem nove, nepoznate tonove neke drugačije simfonije. U glavi tutnji na uzbunu, ćelije u njoj se kao beztjelesna bića pružajući nevidljive ruke isprepliću u kolo. Osjećam udarce njihovih prozirnih nogu i pitam se što je to.
Šok poroda je praćen nećim još nepoznatim, nećim ćemu još neznam ime. Avantura života je počela ulaskom u to nepoznato što više nije ono more u kojem sam do ovog trena kupala. Neki novi valovi se razbijaju o hridi moje svijesti i skakuću kao čestice kožom, struje toplinom dodira i prelaze u drugačije titraje. Osluškujem, ali ona poznata simfonija po kojoj su plesale ćelije je utihnula. Čujem neke nove tonove i osjećam neki novi ritam u otkucajma srca. Otvaram oči, sve one blješteće točkice kojih se još sjećam se slijevaju u konture života s kojima sam se ovim trenom sljubila.
Shvatih da sjedim u gledalištu i gledam nastajanje vrste, proživljavam priču o nama samima. Pričini mi se da sam se ponovo rodila i doživjela trenutak u kojem Homo Sapiens Sapiens počinje stvarati svoju povijest i počinje sudjelovati u evoluciji mozga i svijesti.
Što li se to dogodilo u mojoj glavi u ovom presudnom trenutku?
"Šuti o istini nastajanja, zaboravi je, jer jedino tako možeš živjeti u ovom nemilosrdnom svijetu." čujem šapat superstruna koje se, sa pozornice trepereći spuštaju k meni.
"Što je ovo što sada čujem, kakav je ovo ritam koji se rađa u meni?"
"To se tvoje biće spojilo sa dušom univerzuma. Ušla si u svijet Homo Sapiensa Sapiensa. Tvoj mozak je spreman za sve izazove koji ga u tom svijetu očekuju. Jedinstven i neponovljiv Homo Sapiens Sapiens se za sada nemora bojati pojave neke, nove rivalizirajuće vrste. On vlada svijetom koji, nažalost nespoznavajući to, svojim ritmom stvara." šapnu mi pokret s pozornice.
Dok sam na pozornici promatrala ples Xaviera Le Roya, kao donešeno rukom mađioničara, u meni se probudilo sjećanje na zaboravljeni ples u mome tijelu. To je gluho kolo mojih ćelija koje održavaju život u meni.

Gluho Kolo

Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Njegov je ritam proizašao iz ritma gorštaka i danas mu ritam određuju teški koraci plesača.
Kolo je nijemo, praćeno samo zveketom nakita, toptanjem nogu o tvrdu zemlju i dubokim disanjem plesača. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja. Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti naše domovine, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru.
Potražih u kartama duše moju Arkadiu. Pred mojim unutarnjim očima se ukaza slika pejsaža pastelnih boja. U kičastom zalazu sunca vidjeh pastire i začuh tonove frule.
"To nije ono što sam željela vidjeti i čuti." pomislih gledajući u svojim zrcalnim neuronima sliku zapamćenu iz priča o Arkadiji.
"Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama tvoje kozmologije. Arkadija je osjetilna varka onih koji traže sreću izvan sebe. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu. " činilo mi se da čujem pokrete plesača na pozornici.
"Moja poetična slika raja se sigurno krije tamo iza granice spoznaje, u još uvijek tamnom dijelu moje svijesti." moje ćelije zatitraše novom misli.
"Od tamo izvire tvoj život" plesni koraci na pozornici su mjenjali ritam.
"Život dolazi iz zemlje." pomislih
"Život izvire iz tebe same." odgovoriše mi pokreti novim ritmom " Osluhni tišinu i onda ćeš čuti nijemi ritam tvojih ćelija. Potraži u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija određuje trenutak i stvara ritam u tebi. To je samo tvoj svijet, svijet svih tvojih mogućnosti, koje sve djeliće univerzuma sjedinjuju u međusobno djelovanje." njegovi pokreti oblikovaše njegovo tijelo u veliku mnogodimenzionalnu piramidu. Odjednom vidjeh pokretom izazvano titranje ćelija u kvantnom carstvu moje svijesti. Pred mojim očima uistinu zasja Platonija, slika zemlje bez vremena iz davno pročitane priče o rađanju ritma i vremena.
Misaono ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika starog sata sa crkvenog zvonika. U meni oživi muzika vremena, njeni tonovi me unose u život i ja začuh veliko crkveno zvono i moje misli zaplesaše u ritmu njegovih konopa za potezanje. Osjetih podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se odjednom zatvara opna vremena, trenutak traje i ja svojim otkrivenim ritmom trajem u njemu. To je bio trenutak spokoja i mira u kojem uistinu začuh topot mojih ćelija koje su kao gorštaci iz kamenjara plesale svoje gluho kolo.
"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja večernica u meni
"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu mojih ćelija, ritam mog istinskog postojanja. Sjetih se jedne davne pjesme, pjesmice koju pospremih tamo gdje ostaju samo lijepa sjećanja. Potražih požutjelu bilježnicu i osjetih lepršanje leptira, osjetih kako se moji neuroni bude u zagrljaju tog drevnog sna.

Svaki čovjek, svako živo biće, dušom svojom hodočasti
bekskrajem snenim, rijekom vremena do sudnjega časa
osjećajuć ljubav, sanjajući san, živeć život pun strasti
slijedeći simfoniju vjetra, lepršajući sretan, bez glasa...

Svaki čovjek, svako živo biće ko treperav leptir putnik je mio
zvjezdanom stazom, mliječnim putem, do mjeseca jezdit je znao
u treptajima oka, u trenutku snenom srcem o lakoći leta je snio
zastajući na laticama bjelim, pijuć suze neba sa cvijećem je cvao.

Svaki čovjek, svako živo biće ko treperav leptir kao sanjalica drevni
sedefnu školjku i bisernu suzu na pješćanom žalu duše svoje traži
a osjećaji krila nježana uzdižu ka suncu, satirući tek trag gnjevni
i šireći toplinu i dobrotu u srcima tuđim uvijek tugu nježno blaži.

Svaki čovjek, svako živo biće, svaka duša snena, sretna ka izvoru hrli
na vrancima nebom jezdi, galijom oceanom plovi, pješćanim žalom kroči
a ponornica osjećaja cijelim bićem žubori, dodiruje srce, nježno dušu grli
ispod hridi na obali sna kao vrulja vrije, ključa i daruje tijelu nove moči.

Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz mog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i ja postajem poetom novonastajućih zvukova u meni. Moj untarnji dijalog prelazi u srebrenkaste tonove bisera koji se rađaju otvarajući školjke mog dosadašnjeg neznanja. Osluškujem tišinu i odjednom čujem smijeh mojih ćelija. Ovo je istinski trenutak spoznaje da nema ljepšeg osjećaja od spoznaje sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti, kao da su odnešene rukom čarobnjaka, nestadoše. Leptirići se proširiše cijelim tijelom.

Rijeka moje krvi se razlijeva milijardama delti u more mog postojanja. Osjećam plimu i oseku mojih stanja. Slutim ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujem tišinu dok u zrcalnim neuronima vidim kako moje srce predvodi to, do ovoga trena, gluho kolo mojih ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku mojih misli osjećam kako se u meni ponovo budi, davno uspavani, ritam.