O umijeću svakodnevnog pokreta

Dragi moji prijatelji i čitaoci, ovim blogom Vas pozivam na putovanje s ciljem ostvarenja umijeća svakodnevnog pokreta. Prije nego se upustimo u avanturu ostvarenja umijeća svakodnevnog pokreta dozvolite mi da se predstavim.
Zovu me Dijana, a kada sam bila mala jedan dječak, kojem sam nažalost zaboravila ime, nije mogao izgovoriti moje ime pa me je prozvao Dinaja, i to neka bude ime s kojim me možete prozvati osuditi, kritizirati ili mi dati neku pohvalu.
Već "godinama" radim kao diplomirani fizioterapeut, uža specijalizacija kineziterapija, terapija pokretom. Pokret je tako postao moja "ljubav", a svakodnevni pokret, to siroće među pokretima, moja opsesija. Iz tog razloga sam napisala knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta". Teško je nakon tisuće pročitanih knjiga sve naučeno i zapamćeno prevesti na jeziksvojih neurona i napisatineštosvoje a pri tome ne povrijediti izvor. Treba troniti u odaju ogledala i odjeka, osluhnuti tišinu i onda pisati.

Iz moje odaje tišine

Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk. Uroniti u stoljetno djelo Gašpara noćnika, nosi u sebi uvijek nešto hereze prema izvoru, ali osjetiti snagu pišćeva izričaja i pretvoriri je u jezik svoje duše, ispisati već napisano zvjezdanim slovima svog unutarnjeg neba je hrabrost koja nas uvodi u dubine umijeća i uči poniznosti, vrednovanju djela iz kojeg crpimo kapljice nektara za svoju svjesnost.

Naša stvarnost je mirisava čaška puna mjesečeva srebra i zvjezdanog praha, šapće pisac u besanu noć. On snenim očima zatvara prozor koji u žutom svetokrugu okana zacrtava znamen crnog snoviđenja. Pričinja mu se da u tmini čuje noćnog bauka koji se šulja i hrani uljem iz njegove svjetiljke.

 Sjećam se vremena oluje ruža kada sam u svakoj noćnoj leptirici naslućivala vampira koji je stigao da mi truje krv i krade san. Gotička soba tog vremena, odaja užasne, neželjene tišine se pretvarala u gubilište želja, stratište žudlji i zvukovi noći su bili uspavanka dadilje koja je pjevušeći zibala mrtvorođenu ljubav u koljevki srca. Osluškivala sam tminu noći i čula kucanje odbjegle ljubavi zatvorene među hladne zidove u podkrovlju svijesti. A onda je iznenada sa slike na zidu sišao osmijeh u moj svijet. Zaustavio se treptajem noćne leptirice na laticama duše, na vratima svijeta satkanog od samosažaljenja, strahova i tuge i otvorio srcu put ka svilenkastom putu oslobođenja od noćnih mora. Danas uranjam u sliku gotičke sobe i osjećam secesiju duše, uvijek novi zagrljaj mudrosti i znanja, uvijek novo iskrenje  noćne tišine. 

Leptirice izranjaju iz čahure mjesečeva srebra i kapljica rose. Sletaju na moj dlan i ostavljaju kristale iz kojih izrasta ljubav u svoj svojoj ljepoti i pita me, gdje ti je duša? Moja duša više ne bježi kroz paučinu sutona, ona ostaje tu u zlatnoj koljevci od snova, ona je uvijek tu i čeka da ju povedeš na ponoćni bal, da joj dozvoliš da uranja u svjetlosni zagrljaj tvog umijeća življenja.

 

U noći punog mjeseca...

U noći punog mjeseca mirni nemiri,

u trojstvu zbilje san, budnost i život.

Ljubav na pijedestalu vremena,

ja na stubu srama,

porota odlućuje.

 

Željela sam zaboraviti ljubav,

duša nije odustajala,

srce je mjenjalo ritam,

znakovi kraj puta su nestajali

uzdasima boli.

 

Nedosanjani san, neostvarena želja,

nebitnost htijenja,

a želje se gomilaju. 

 

U geometriji nesklada

krug istine i

bol, ta nepozvana gošća na

slavlju osjetila.

Osjećam glad za snovima,

trenutak samoće.

U noći punog mjeseca

sukob svijesti i podsvijesti,

lednica nestaje u dubinama,

osjećam hladnoću

podmorja.

U zaleđenom ikosaederu

nestaju odkucaju srca,

utihnula je radost nadanja,

plameni jezici dopiru do nutrine,

Heraklitova istina.

Iz vatre je sve nestalo. 

Preživjela sam  tihe lomaće,

sišla sa stupa srama,

šarana tragovima lubavi

uronula u sveto trojstvo zbilje. 

 

Ja, moje tijelo i svijet u kojemu živim, vječno trojstvo svakodnevice, prostranstvo sna koje teži buđenju, postavlja pred nas, svaki dan iznova, temeljna pitanja:

Što je to," ja"; Što je to "moje tijelo"; Što to čini «svijet u kojemu živim»?

 Prostor u kojem dišem, sanjam, spavam… prostor u kojem odluih živjeti ljubav… 

Ona davna noć punog mjeseca, puna mijena plime i oseke, mirnih nemira je ostavila trag u pijesku mog vremena…

 

Dijana Jelić… kolaž stihova iz zbirke odakle dolazi ljepota“, Zagreb 1987 i djelića teksta iz knjige „Umijeće svakodnevnog pokreta, Zagreb, 2006

 

 

U knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta" sam sažela sve svoja osjećanja osjećaja, davno napisane pjesme i svo svoje znanje i iskustvo.
Poslije promocije knjige sam dobila ohrabrujuće pismo od gospođe i gospodina Kostović, vrhunskih znanstvenika u podrućju istraživanja mozga.

Postovana gda Dijana,
Zelimo se ovim putem zahvaliti na vasoj knjizi koju nam urucila gda Ana Buneta. Sa zanimanjem smo procitali knjigu koja nas je odusevila iz nekoliko razloga. Prvo je osebujan pristupu fizioterapiji u svakodnevnomzivotu. Kao drugo, ali po nasem dubokom uvjerenju jos vaznije je spoznaja da iz svake vase poetski oblikovane recenice stoji veliko iskustvo,kao i poznavanje anatomije i fiziologije covjeka. Kao trec'e knjiga sadrzava sve bitne elemente koji je cine strucnom i visoko profesionalnomkao sto su pojmovnik i navodi suvremene literature iz podruc(ja fizioterapije.Na kraju zelimo istaknuti da smo ponosni sto ste prve temelje iz fizioterapije stekli na Zdravstvenom Veleucilistu u Zagrebu, sto vas jeodredilo u smjeru vase uspjesne profesije sve do danas.
Uz srdacne cestitke i mnogo uspjeha i u buducnosti
prof. dr. Ljiljana Kostovic-Knezevic
akademik Ivica Kostovic
Sveuciliste u ZagrebuMedicinski fakultet

A onda je stigla još jedna recenzija
Tihomir Nuić:
Čovjek je čudo stvoreno da misli. I to je njegovo cijelo dostojanstvo - kaže Blaise Pascal. A njegova veličina je u tome što je kadar spoznati svoju bijedu, kaže isti mislilac. To su dva izazova za čitatelje knjige «Umijeće svakodnevnog pokreta» Dijane Jelčić. Ona čitatelja poziva da misli i otkriva svoju veličinu i promišlja svoju bijedu. Čovjeku je toliko toga dano da mu je gotovo sve samo po sebi razumljivo: on hoda na nogama, služi se rukama, okreće glavu, nosi teret na leđima, pada i diže se, a da pritom uopće ne pomišlja upitati se koji je pokret za što najprimjereniji. Sve se odvija automatski, bez uporabe glave. Istina je da čovjek ne mora znati kako je konstituiran da bi normalno živio i obavljao svoje poslove, ali ništa manje nije istina da veliki broj ljudi posjećuje i plaća raznorazne terapije, jer ne posvećuje potrebnu pažnju dijelovima svoga tijela. Kad bi pojedinci samo jedan dio vremena, kojega ulažu u uljepšavanje auta, posvetili sebi, bilo bi puno manje bolova u kralježnici, u križima itd. A kad bi proučavali svijet u kojemu žive onim intenzitetom kojim studiraju ceste po kojima će se voziti do cilja, zacijelo bi dublje upoznali svijet svoga tijela i svoje misli, te svijet kojim su okruženi, njegovu kulturu, civilizaciju, religiju i njegov odnos prema univerzumu.Jer sam ono što mislim, želim i osjećam, ja postojim i krećem se. Misli, osjetila i osjećaji su jezgra moga živoga bića, koja kreira (savršene) pokrete. Pokreti moga tijela su, dakle, čini moga stvaralačkoga duha, onoga igrača u meni (homo ludens) koji je pretpostavka svim daljnjim povoljnim atributima. Ja imam svoj ritam, svoje držanje, svoj pokret. Sve terapije i tehnike su uglavnom «grupne», a pojedinac posjeduje osobni ritam i dinamiku pokreta. «Koliko ljudi, toliko pokreta i toliko o njima ispričanih priča» - kaže autorica. Pošto današnje fizikalne terapije (prakse) redovito imaju premalo vremena za pojedinačnu sudbinu i njezine probleme, Dijana Jelčić poziva pojedince da se osvjeste, da se suoče sa sobom i da počnu promišljati svoje pokrete.To je zapravo poziv na dijalog sa samim sobom, da bi se samog sebe što bolje upoznalo i prema sebi pažljivije odnosilo.Osim nekih nužnih anatomskih pouka o tome što je aksis, aleph, atlas, zdjelica, kralježnica, zlatni rez, stopalo, šaka i sl., autorica nas podsjeća na naše emocije (emocionalno pamćenje, emocionalni um), na misao (misaone slike i misaoni um), na osjetilnost, na utjelovljeni um kao na ono emotivno, misaono i mudro u nama. Utjelovljeni um je zapravo zajednička energija emotivnog, misaonog i egoističnog uma kojom spoznajemo, osjećamo razumijevamo, pamtimo, sjećamo se. Sve ovo zajedno i još puno toga čini tek jednu cjelinu - ljudsko biće, čiji je bitno dio tijelo. A cjelina nije tek puki zbroj djelova, nego puno više. Za ilustraciju gore rečenoga, citiramo iz knjige: «Sve nama danas poznato sastavljeno je od atoma i praznine koja im omogućuje vječno gibanje, a ta je praznina ispunjena energijom koja se oslobađa upravo njihovim gibanjem... Stvorimo li dinamičku sliku modela atoma kao slikovit izraz tijela, ona postaje slična minijaturnome modelu sunčanog sustava. Kod atoma je središte jezgra, kod sunčanog sustava sunce, a kod tijela zdjelica, spremište naše životne energije, oko koje se ostali dijelovi raspoređuju u kružnicama, elipsama, valovima i spiralnim zavojima. U takvoj misaonoj slici naše tijelo postaje univerzum u univerzumu, a mi ujedinjeni u tijelu, stopljeni s univerzumom, slijedimo prirodne zakone koji nas stvaraju» (str. 115).Dijana Jelčić se nije samo posvetila pokretu u svojoj praksi, nego u svojim mislima traga za njegovim umijećem, njegovom mudrošću i njegovom složenošću. Svojom nas je knjigom odvela u svijet u kojem otkrivamo važnost pokreta ne samo u svakodnevnom kretanju nego i u mišljenju i stvaralaštvu čovjeka uopće. Konzultirala je anatomiju, evoluciju, kulturu i znanost, propitivala civilizaciju, u kojoj živimo reducirani na korisnu ili nekorisnu robu, i napisala nobičan zapis o čovjeku kojega nesebično moli da počne rabiti glavu kao glavnog pokretača svega. Ovoliki trud nije mogla pokrenuti radoznalost. Puno više je posrijedi ljubav prema velikom čudu - čovjeku, koja je Dijanu Jelčić povela u pustolovinu novih svjetova kao nekoć i naše hrvatske humanističko-renesansne filozofe. Unatoč nekim sitnijim nedostatcima i propustima, uglavnom tehničke naravi, najtoplije preporučujemo ovu knjigu - koja nije priručnik nego poziv na suputništvo - svim ljudima koji se za se zanimaju!
Jelčić Dijana: "Umijeće svakodnevonog pokreta" Kapitol, Zagreb 2006 (str. 214)

Knjigu sam pisala za vas dragi moji prijatelji i za vas dragi moji čitaoci. Njome sam željela u vama probuditi želju za promjenama, želju za oslobađanjem od stećenih ili usvojenih nepravilnih pokreta.

http://sve-sto-vas-zanima-dinaja.blogspot.com/

Manu propria kineziterapija- Učenje umijeća pokreta

Pokret je jedan od kompliciranijih oblika misljenja

4- D samopoimanje; Ideokinetičke slike ili misaona gimnastika

Moja, Tvoja, Vaša misao je nešto posebno, ponekad nešto misteriozno, ali često nešto tako svakodnevno. Misao, mišljenje, razmišljanje, već samom svojm pojavnosti u nama potvrđuje da su to procesi koji se često odvijaju i bez obaveznog podražaja iz vana i bez vanjskog izraza.
Šta znači misliti? Dok mislilmo u našim glavama se isprepiliću električni i kemijski procesi, koji potiću titranje neurona unutar mozga. Po tome su naša najkvalitetnija duševna stanja svedena na osciliranje električnih potencijala.
Zar je to sve? Za sada, bez nekih drugih otkrića to ostaje jedina, naučno dokazana činjenica. Upravo ti procesi u našoj glavi, nam omogućavaju spoznaju svijeta oko nas, spoznaju osobnog postojanja i razvoja vrste, u njima se kriju naša sjećanja, naše pamćenje, oni nas povezuju s onim što je bilo i omogućavaju nam planiranje onoga što će biti. Misao je naša jedina mogućnost kojom stićemo i pohranjujemo, za život neophodno, znanje, a znanje stićemo učenjem.

Misao je osnovna jedinica učenja bilo koje vrste, pa čak i učenja pokreta.

Ideokineza, misaona gimnastika je odličan put za sjedinjavanje već naučenog, zapamćenog i želje za upoznavanjem novog. To, za čovjeka novo, je sigurno već negdje zapisano ili pokazano. Iz toga već rečenog, pokazanog i zapisanog, treba znati učiti u skladu sa osobnim željama i potrebama, treba znati stvoriti okvire iz kojih će, svaki za sebe, stvoriti svoju sliku stvarnosti.

Dok mislimo, u našoj glavi se odvijaju prozesi koji bez sudjelovanja tijela ne bi bili potpuni. Mozak i tijelo, ujedinjeni i skladni, pretvaraju našu misao u stvarni doživljaj. Mi nesmijemo nastaviti živjeti u zabludi i ono duhovno, osjećajno i misaono u nama odvajati od tijela.




Misao iz molitve "kruh naš svagdašnji", misliti drugim pojmom i stvoriti misao "pokret naš svagdašnji", dobar je početak za misaonu gimnastiku. Stoljećima smo vjerovali da naša sudbina leži u "Božjoj ruci" i rado se prepuštali molitvama i nismo željeli prihvatiti očiglednu činjenicu da bez pokreta Adamove ruke nebi bilo ni nastajanja svijeta. Pokret koji je značio nastajanje svijeta je spojio dvije ruke u dodir iz kojeg je izrastalo i naše vjerovanje. Razumjeti, da bez čovjekovog pokreta nebi bilo ni kruha ni molitve, znači spoznati svoj pokret kao izvor, kao "veliki prasak", kao prst Božji pri stvaranju svijeta, kao izlazak sunca, kao padanje kiše, treperenje zvijezda, kucanje srca, disanje i tako misliti pokret, kao život.

Šta se uistinu događa u našoj glavi kada mislimo?

Ispitivanjem u laboratorijima je objašnjeno da, uvijek kad mislimo misao, u našem mozgu dolazi do umrežavanja različitih procesa, da se sve to događa paralelno s puno čuđenja vrijedne, cjelokupnosti i bogatstva udruženog djelovanja mnogih njegovih dijelova univerzuma našeg utjelovljenog uma.

Da bi to samom sebi objasnili i uistinu prihvatili kao činjenicu nesmijemo zaboraviti nešto vrlo važno, a to "nešto" je ono što misao pretvara u našu misao. U našem mozgu postoji prostor potpuno privatne domene, prostor u kojem se zrcale sjene naše osobnosti koje misao oblikuju u našu misao, našu ideokinetičku sliku o nečemu.
U tom prostoru se smjestio izvor iz kojeg polazi misao o nama samima, naše svojstvo 4- D samopoimanja. Tu, u dubini univerzuma umno-osjetilno- osjećajnog u nama, se krije i čudesnost djelovanja našega mozga. Mi zahvaljući tom djeliću sive mase skrivene u glavi, osjećamo sebe u svemu što čutimo, činimo, mirišemo, slušamo, vidimo. Tu se sjedinjuje naš osjećaj s vanjskim i unutarnjim poticajima koji stvaraju našu ideokinetičku, četverodimenzionalnu misao o nama, drugima i nečemu.
Iznenada je počela padati kiša, a ja nemam kišobran. Ljetna kiša je često događaj koji u meni budi ugodan osjećaj osvježenja. Ako se nalazim na odmoru i lutam gradom bez nekog određenog cilja tada doživljavam kišu uistinu kao dar neba i prepuštam se njenim kapima. Ali ako sam krenula na neki važan sastanak tada kiša postaje smetnja ostvarenju moga cilja. U mom mozgu, u prostoru moje privatene domene se oblikuje misao koja me onda navodi da potražim sklonište od kiše, trgovinu kišobrana ili da pozovem taxi.
4- D samopoimanje je misaona gimnastika kojom mi spoznajemo osobne želje, prepoznajemo nadanja, jačamo sjećaje i namjere. Za njeno izvođenje nema i nesmije biti pisanih pravila i primjera, nesmije biti usporedbi i imitiranja.

Svaka misao, da bi mislila drugu, da bi postala proces razmišljanja i da bi bila moja, mora nositi u sebi dio osobne priče, fragmente iz sjećanja, trenutke prošlosti koji se spajaju sa situacijom u kojoj se nalazim iz kojih proizlazi misao o trenutku u kojem postojim.

4- D samopoimanje, misaona, ideokinetička gimnastika lijek protiv boli

Da bi spoznali svoje tijelo i počeli učiti umijeće svojih pokreta, misaonom gimnastikom bi trebali ulaziti u one djelove sjećanja iz kojih možemo izvući nešto što smo zaboravili i to ponovo naučiti (npr. djetinjstvo), a onda možemo skakutati iz godine u godinu, prisjećati se situacija kada je bol pri pokretima tijela bila prisutna, oživjeti uvjete, spoznati uzroke u kojima je došlo do ukočenja leđa ili nekog od zglobova. Tijelo će misliti s nama, tijelo će nam pomoći da ta sjećanja budu živa i kompletna.
Probajmo sjećajući se osjetiti granicu pokreta koju je bol postavila, a onda se u svom misaonom teatru pokretati i odigrati tu skoro zaboravljenu scenu iz prošlosti.
Prisjetivši se bivše boli ponovo je pokušati doživjeti u svom njenom intenzitetu, pa misaonom gimnastikom pokretati bolni mišić ili ukočeni zglob, što bez misaone slike o tijelu, pokretu i boli nije izvodivo.
Moja misaona slika boli je kaos iz kojeg treba pronaći put ka harmoniji postojanja. Zamišljam bol kao vatru čiji jezici spaljuju tijelo i izlaze iz njega kao smrad koji zagađuje zrak. Ljudsko tijelo gori užasno brzo, bol prelazi u smirenje smrti, ali ako uspijemo pronaći put kako to vrenje pretvoriti u miris sna, tada ćemo uspjet vatrom boli pobijediti plamene jezike koji gutaju san.
Jednom sam poželjela da me uistinu nešto zaboli da bih mogla eksperimentirati i osjetiti do kuda dosežu granice moje osjetljivosti, da ih onda mogu usporediti sa granicama koje mi naznačuju pacijenti pri svojim pokretima.
Kao da uistinu postoji onaj koji usmjerava naše puteve i ostvaruje želje, jedne noći sam pala i iščašila srednji zglob srednjeg prsta lijeve ruke. Osjetlila sam vatru boli i njeni jezici su se širili mojim tijelom. Sjela sam na pod i počela duboko udisati i izdisati. U glavi mi se zavrtilo i osjetila sam mučninu u želucu. To je bila čista fizička bol i ja sam znala mjesto iz kojeg se širi. Krenula sam misaonim putem do povrijeđenog zgloba. Skoncentrirala sam se na bol i zaustavila njeno širenje tijelom. Vrtoglavica je prestala, mučnina prestala. Stavila sam led na povrijeđeni zglob i otišla do hitne pomoći. Mladi lječnik mi je odredio tri tjedna gipsa, što je obavezno smirenje i vrijeme za oporavak ranjenih struktura.
Drugi dan me zabolila glava. Svjesna napetosti mišića u ramenom pojasu ja sam ih za trenutak još više pojačala. Bol u glavi se pojačala i ja sam stvarno uspjela izazvati oluju u njoj. Tutnjalo je i bljeskalo u mojim moždanim vijugama, a osjećaj mučnine se uistinu pojavio kao popratna pojava. Dozvolila sam toj vatri da se proširi tijelom i svijesno ušla u oganj nesnosne boli koja blokira sva druga osjetila. Cijelo tijelo je gorilo mučninom i neugodom. Dva moja bića su bila u sukobu. Upoznah podsvjest koja se budila u meni. Dotaknuta plamenim jezicima ona se uskovitlala i pružala ruke ka svijesti. Ležala sam zatvorenih očiju na krevetu dozvolila taj zagrljaj. Pred mojim unutarnjim očima se odigrao usporeni film trenutka kada sam pala . Pri padu su se mišići napeli u obrani da ne udarim glavom o pod. U isto vrijeme osjetih neugodan miris pucanja tkiva unutar zgloba i smrad želučane kiseline koja je prijetila vulkanom. Unutarnja vatra je palila krv i vezivno tkivo. Osjetih kuckanje u zglobu. To moj imuni sustav šalje svoju vojsku da obrani ostalo tkivo. Počela sam duboko disati opuštajući vratne i ramene mišiće. Ušla sam unutarnjim očima u najsitnije djeliće atoma moga tijela. Osjetih vrenje u kemijskim procesima moga tijela. Moram pojačati to vrenje dodavajući mu kisik. Disala sam polako i duboko, izdisala u istom ritmu. Unutarnja vatra se pojačala, plameni jezici su dodirivali bolne mišiće, ulazili u glavu, lutali želucem. Želučana kiselina je prestala ključati, osjećaj mučnine je popustio. Smrad je nestao mješajući se s mirisom jasmina koji je dolazio kroz otvoren prozor dnevne sobe. Otvorih oči. Glava me još uvijek malo bolila, ali napetost u mišićima je popustila. Ustala sam i izašla na terasu. Miris jasmina se pojačao. Disala sam i vatra se u mom tijelu smirivala. Tinjala je još samo oko sljepoočica. Razmišljala sam o nezgodnom padu i o boli koju sam osjetila u prstu. Podsvjest mi ponovo pojača napetost u mišićima vrata. Svijest u isto vrijeme pojača disanje i miris jasmina se proširi mojim mozgom. Vidjeh Grass i ljepota osjećaja našeg vjenčanog putovanja se proširi tijelom. Moja podsvjest su moji refleksi koji su me obranili od teže ozljede. Pomislih ponovo na pad i vratni mišići su se ponovo počeli napinjati. Moja svijest dotaknu taj refleksni mehanizam, i njihov zagrljaj se pretvori u ugodu. Glavobolja je prestala. Bol je stvarno utvara podsvjesti koja se počne širiti nepoznatim putevima, uvlači se svaki ugao tijela i ovlada svjesnom spoznajom.
Kada danas mislim na taj događaj, povrijeđeni zglob ne boli kao što je onda bolio, ali tako mogu svijesno osjetiti koliko drugih zglobova i mišića pati u momentima nepokretnosti jednog zgloba. Misao je pokretačka snaga, koja umrežava mnogo procesa u mozgu, omogućuje procese samoorganizacije u cijelom nervnom sustavu. Misleći pokret ja ostvarujem motoričko pamćenje i stvaranje novih obrazaca po kojima moj mozak djeluje.
Misaonom gimnastikom se može skijati, može se hodati po žici ili biti jongler u kuhinji igrajući se s kristalnim čašama ili porcelanskim šoljicama.
Misaona gimnastika, je naša misao na izvoru, spoznaja želje, poezija izražena "običnim" hodom do prve prodavaonice živežnih namirnica. Misaona gimnastika je izraz našeg lica, naš smijeh, ritam i dinamika naših pokreta. To su naša sjećanja i naše znanje, naša bol i naši strahovi od novoga. Misaonom gimnastikom možemo usmjeriti i našu emotivnu i pokretačku energiju, možemo tražiti i otkriti bezživotne točke u tijelu koje spriječavaju pokret, možemo ih oživjeti usmjeravajući titraje energije u pravilan pokreta. Misaona gimnastika je naša spoznaja i svjest, naša odluka i na koncu naše umijeće.

Ova studija je samo putokaz, moj vama predloženi okvir za slaganje vaših misli o tijelu i pokretu. Ona nije zakon kojeg se morate pridržavati, ona je samo poziv na samostalnu misaonu gimnastiku.
Misaonom gimnastikom treniramo i poboljšavamo djelovanje mozga. Vježbajući mozak zamišljajući uvijek nove ili obnavljajući zaboravljene pokrete, pojačavamo i njegov plasticitet i ostvarujemo nove kreativne potencijale.




Ljepotu plesnog pokreta rado učimo, kopiramo tuđi korak, često imitirajući tuđi ritam osjećamo pri taktovima muzike i svoju dinamiku. Mi jednostavno nastojimo lijepo plesati i taj korak ne zaboravljamo. Tako je ples ušao u područje naše kulturne evolucije.Iz jednog oblika plesa se prelazilo u drugi, otvarane su niše za uvijek nove varijacije, mem se širio među ljudima. Sjetimo se samo prvog Tanga ili virusa Rock-end-Rolla ili Twista. Imitirali smo izvore, ali je svaki od nas na plesnom podiju imao svoj, prepoznatljivi stil. Taj stil imamo i danas, četrdeset godina kasnije, isti stil, isti ritam, uvijek ista dinamika, samo s nešto manje izdržljivosti. Počeli smo misliti ekonomičnije, ali osjećaj za ples koji se jednom razvio u nama, ostaje u nama, tijelo pamti zajedno s mozgom, taj osjećaj postaje dio naše osobnosti, dio našeg pokreta, prešao je u gene koje ćemo predavati dalje isto kao što smo neke evolucijom i nasljedili.
Ne samo ples, nego i običan korak, te uspravan stav i masu dnevnih pokreta smo naslijedili. Samo s korakom i svim ostalim svakodnevnim pokretima je puno lakše, oni su dio naše biološke evolucije pa su tako usađeni u naše nasljeđene navike. Njih ne moramo specijalno učiti, pa tako, nažalost često ostaju cijeli život na istoj razini, razini naslijeđenog. O tome više ne razmišljamo, time se jednostavno služimo pa iako je to možda od samog početka bilo krivo.
Pokret je najkompliciraniji oblik mišljenja i misaonom gimnastikom stvaramo preduvjet za njegov razvoj i usavršavanje.
Sport je dobar primjer usavršavanja pokreta misaonom tehnikom. Veliki sportaši misle situaciju, zamišljaju pokret, koncentriraju se na korak ili pokret ruke, mjere mislima udaljenosti i vrijeme. Današnja tehnologija im omogućava doživljavanje situacija u stimulatorima prostora, u virtualnom svijetu pokreta, ali oni pri tome moraju misliti i doživjeti svoje tijelo i svoj pokret. Skijaši se tako spuštaju zamišljenim pistama, atletičari preskaču zamišljene prepone, bacači kugle bacaju zamišljene kugle na zamišljene udaljenosti.
Ni kod nogometa nije drugačije, kao što se može pročitati u ovom isječku iz novina:
" Ističući kako već zna nekoliko igrača s kojima hitno mora razgovarati, Barić je zatajio o kome je riječ :
Misliti, misliti i misliti! To je sada najvažnije što igračima moram »utuviti« u glavu, jer smo u susretu protiv Walesa dokazali da trčati možemo. Znam da želim Vugrinca kao protiv Austrije lani u Rijeci, i Rapaića kao protiv Italije u Japanu. Takva stanja volje i svijesti moramo probuditi kod svih igrača, a onome tko to ne može pratiti, reći ću otvoreno što mislim. Neka se ne uvrijedi nađe li se na klupi, kako god se zvao."

4- D samopoimanje, 4- D samomobilizacija kod Golfa

Nedavno je u moju terapiju došao novi pacijent. Nazvat ću ga psihoanalitičar jer sam cijelo vrijeme tretmana imala osjećaj da više zna o zajedničkoj igri tijela i mozga nego što je odavao. Dijagnoza s kojom je poslan k meni je bila kao "Migrena nepoznatog uzroka".
Počela sam tretman s njegovim mišićima vrata i ramenog pojasa, a zatim sa pokretima u zglobovima njegove kralježnice.
"Opustili ste moje mišiće, doveli moje tijelo u stanje svjesne spoznaje i misaone gimnastike. Moja kralježnica se počela ponašati kao kišna glista i ja sam poslije tretmana osjećao nove pokrete u mojem leđnom dijelu tijela." rekao je nakon nekoliko tretmana " Sada me naučite kako da svjesno spoznam svjest o pokretu."
"Vi igrate golf?" postavih iznenadno pitanje da kao i uvijek u takvim situacijama dobijem na vremenu. Taj čovjek je unio neku novu energiju u moju ordinaciju i ja sam osjećala nesigurnost u mom znanju. Znala sam jedino da on to nesmije osjetiti. Pogledao me je iznenađeno.
"Golf igram od djetinjstva. To su bili jedini trenuci u kojima sam stvarno bio s ocem. On je bio moj prvi učitelj."
"Onda počnimo s osnovnim pokretom. Predočite si da stojite nad lopticom i zamislite rupu koju tim pokretom želite osvojiti." počela sam, naizgled sigurna s tretmanom, nadajući se da ću od njega nešto naučiti.
Čovjek me je gledao s nevjericom u očima.
"Kako ste došli na ideju o pokretu u golfu?"
" Pokažite mi pokret." ustrajala sam u svojoj namjeri.
Bez suprostavljanja mi je pokazao pokret. Svojim unutarnjim očima sam vidjela trag spirale koju je on ostavio u zraku.
"Vaša desna ruka je ukočena" rekoh namjerno neistinu, rekoh nešto što nisam vidjela.
Čovjek je ponovio još jednom pokret, ja sam šutjela. Pustila sam da ponavlja pokret dok se nije usprotivio.
"Moja ruka je opuštena."
"Jeste li sigurni?"
"Vi ste me naveli na misao o njoj. Počeo sam spoznavati rutinski pokret. Prešutno sam usredotočio pažnju na pokret o kojem godinama nisam razmišljao. Osjetio sam da je moja ruka opuštena."
Ja sam šutjela.
"To je svijest o pokretu. To je ono što nisam povezivao. Odvojio sam dušu od pokreta, tijelo od pokreta, sebe od pokreta."
"Sigurno vas poslije golfa nikada ne zaboli glava."
"Poslije golfa se osjećam slobodno i sretno."
"Neka onda golf bude put ka osvješćivanju vaših pokreta."
"To je ono prešutno, samo po sebi razumljivo. To prešućeno samo sebe onda razjašnjava i postaje osjećanje osjećaja."
"Pokret je misao i osjećaj u isto vrijeme, energija tijela, duše i sna."
"Tijelo poznaje ono prešutno, tijelo osjeća i reagira, moje tijelo zna više od mene." govorio je glasno ne obraćajući se meni, govorio je sebi kao da ponavlja davno naučenu lekciju.
"To nije potpuna istina, naš mozak utjelovljen u našem umu zna još više od tijela. On je tvornica koja to prešutno razjašnjava i predaje tijelu kao glavobolju ili migrenu, on je veza između tijela i uma."
"Jednostavo je smisliti pokret, treba samo poći od nečeg stvarnog, nečeg opipljivog i vidljivog." govorio je polako ponavljajući još uvijek osnovni pokret golfa.
"Što osjećate u vratu?"
"Toplinu sunca koje ne vidim, ali osjećam kako moja glava lebdi ka njemu, loptica nošena zracima tog zamišljenog sunca leti upravo tamo kuda su je usmjerile moje misli." odgovorio mi je tako i na moje slijedeće pitanje.
Bila sam zatećena njegovim brzim prihvaćanjem igre. On je govorio i njegov glas se pretvarao u moje misaone slike.
Golf nije napor nego sjedinjenje čovjekovih ustrojstava u cjelinu koja je nedjeljiva od prostora u kojem se golfer nalazi. On, željezo, loptica i daleka rupa postaju u odlučnom trenutku jedina istina. Golfer u tom trenu nije svjestan sebe samoga i želje da pogodi rupu, nego u njemu oživi ono prešutno, uskovitla se energija podsvjesti i loptica nošena tim, do tog trena skrivenim, anđeom čuvarom s lakoćom prelazi tu razdaljinu. Kada se loptica skrije u rupi anđeo se ponovo vraća u tijelo i širi osjećanje osjećaja zadovoljstva u njemu. U trenu spajanja čovjeka, željeza i loptice razum se odvaja od tijela dozvoljavajući pokretu da se razvije u svojoj punoj četverodimenzionalnoj mekoći iz koje proizlazi 4- D samomobilizacija i snaga udarca.
"Zar to nije izvedivo i u svakodnevnom životu? Zar stvarno nemožete dozvoliti tom anđelu da vas vodi pri vožnji automobilom, da osmišlja vaše sjedenje za računalom, da vas čuva kod dugosatnih sastanaka i razgovora, da vas uspavljuje i budi."
Nakon deset tretmana, psihoanalitičar se pri rastanku zahvalio riječima:
"Svijest o pokretu proizašla iz 4- D samopoimanja, moje misaone gimnastike, prešla je u moju 4- D samomobilizaciju i uistinu postala moj lijek protiv Migrene"

Manu propria kineziterapija i čudesni zglobovi glave

"Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima".

Što to znači?
Mi se cijeli naš život krećemo, ali još uvijek neznamo i većinu od nas ne zanima iz kojeg izvora ističe rijeka pokreta i širi se našim tijelom. Nešto više od 700 mišića u našem tijelu prihvaćaju tu bujicu poticaja i pretvaraju ih u vidljivi pokret pa veliki dio ljudi u svijetu vjeruje da pokret počinje u mišićima.
Pokret počinje u našim glavama. Uzmimo primjer invalida koji je nesretnim slučajem izgubio ruke. Vježbajući jedno vrijeme on se može svojim stopalima potpisati, može uistinu pisati, crtati, udjevati konac u iglu, čak šivati. Majka bez ruku miluje, hrani, kupa i odjeva svoje dijete stopalima.
Kako je to moguće ako pokret uistinu polazi iz mišića? Stopala i noge imaju drugačije mišiće od onih kojima se služimo pokrečući ruke.
Gdje zaista počinje pokret?
Pokret doista počinje u univerzumu našeg uma, u onim dijelovima našega mozga gdje se možda ipak krije izvor naše svjesti, još uvijek neodkriveni izvor iz kojeg, kao čudesna rijeka, iztiču naše misli, pretvaraju se osjećanje osjećaja i postaju naši pokreti. Misao je titranje miliaridi supersstruna u našoj glavi, ona je nečujna simfonija univerzuma našega uma koju mi 4- D samopoimanjem oblikujemo u ideokinetičke slike i ponekad svijesno ali vrlo često nesvjesno pretvaramo u pokrete našega tijela. Naš mozak ostaje cijeli naš život orkestar bez dirigenta, ako mi sami svojom svješću ne postanemo njegov dirigent.
Naš svjesna misao je pokret one čarobne palice kojom virtuozi pretvaraju tonove muzike u cvrktanje ptica, žubore rijeka, mirise godišnjih doba, melodije koje pamtimo.
Upravo ta misao je osnovna ideja kojom vas pozivam na čitanje ovoga Bloga. Ono što u svakodnevnom životu nazivamo "pokret" je, kinetičkom energijom u mišićima uzrokovano, pomicanje djelova našega tijela u našem prostor- vremenu. Geometrija našeg tijela i naših pokreta određuje i oblikuje prostor u kojem dolazi do pomicanja dijelova tijela koje želimo pokretati. Prostore u našem tijelu u kojima dolazi do klizanja, pomicanja i okretanja kostiju nazivamo zglobovima. Geometrija zglobova određuje i geometriju naših vidljivih i svrsishodnih pokreta. Da bi uistinu spoznali važnost geometrije tijela i pokreta za naše korektno kretanje u svakodnevici opisat ću vam prostore prvog i drugog zgloba naše kralježnice, zglobove koji pokreću našu glavu u kojoj se, kako nam znanost danas tvrdi smjestio cijeli naš svijet.

Atlas

Atlas, Prometejev brat, nosi na leđima nebeski svod.

Prvi vratni kralježak, nazvan u medicini Atlas, preko svog zgloba s lubanjom i njemu određenim mišićima, nosi našu glavu s mozgom u kojem je, osvješćenjem univerzuma našeg utjelovljenog uma, smješten cijeli naš svijet. Između glave i atlasa se nalazi zglobni prostor u kojem se glava može samostalno pokretati. Činjenica koju sada morate prihvatiti je, u tom zglobu se glava pokreće, ona klizi naprijed i nazad slično pokretima jahačeva tijela u sedlu. Zglobne plohe atlasa uistinu podsjećaju na sedlo koje se smjestilo na vrhu vratne kralježnice, a naša lubanja je vječni jahač.
Drugi vratni kralježak, nazvan Aksis ili obrtač, jer tek u zglobu između njega i Atlasa počinje rotacija glave. Atlas i Aksis povezuje koštana izraslina na Aksisu. Ona učvršćuje Atlas i omogućuje nam rotaciju glave, što znači omogućuje nam poglede u stranu.
Prostor koji se oblikuje između glave, Atlasa i Aksisa su zglobovi čije pokrete mi ne osjećamo spontano. U tim prostorima je smješteno čvorište živčanih puteva iz kojega se cijelim tijelom šire urođeni refleksni podražaji. To su oni podražaji koji održavaju napetost u našim mišićima i omogućuju nam spontano kretanje i uspravan stav. Položajem glave u prvom zglobu mi održavamo ravnotežu tijela u odnosu na prostor u kojem se nalazimo.

Jedan od uzroka vrtoglavice je nepokretnost tog zgloba.

Atlas, titan iz grčke mitologije, koga su bogovi osudili da nosi nebeski svod nadahnuo je mnoge skulptore pa je tako nastala i statua u kojoj tijelo prelazi u ruku koja na dlanu nosi kuglu.

Zamislimo li naš prvi kralježak kao dlan na kojem balansira glava postajemo žongler, umjetnik, stvaratelj lakoće pokreta glave. Kao što osjećamo dlanom, tako vježbajući možemo s vremenom početi osjećati i tako predočenim atlasom. Stavite loptu veličine glave na dlan i pokušajte je mišićima dlana pokretati prema prstima, a onda laganim dodirom prstiju ponovo vraćati na dlan. Osjetit ćete da su to skoro neprimjetni pokreti,a da bi ih pravilno izveli morate se poprilično koncentrirati. Lopta kliže na vašem dlanu. Nacrtajte na lopti oči i zamislite da je to vaše lice, a suprotni dio lopte vaš zatiljak.
Slijedite te pokrete pokretima glave u njenom zglobu. Laganim naklonom lopte- glave, oblikujete zamišljeni prostor zgloba, dajete mu dubinu, širinu i visinu i s vremenom ćete postati svjesni njenog klizanja u zglobu.
Pokretima iz zgloba vaše šake i podlaktice možete loptu pokretati u desnu ili lijevu stranu i spoznati što se događa u zglobovima glave kada glavu okrećete prema vašim ramenima.

Svijesno izveden pokret potrebuje više energije od makinalnog iz navike izvedenog pokreta. Zbog toga je potrebno izvjesno vrijeme, ulagati misaonu i emotivnu energiju u vježbanje svijesnog spoznavanja položaja i pokreta glave.
Glava je teška oko 5 kilograma i kada nepravilno visi na vratnoj kralježnici mi tu težinu osjećamo kroz napetost i bol u vratnim mišićima. Ta napetost često rezultira i glavoboljom. Pravilnim položajem glave u prvom zglobu mi odterećujemo vratne mišiće, oslobađamo ih napetosti i oslobađamo krvne žile koje, kojima krv na svom putu u mozak, prolaze pored vratne kralježnice. Primum mobile, naš prvi pokret je slično "velikom prasku" oslobodio našu misaono- osjetilno- osjećajnu energiju i uzrokovao nastajanje i širenje univerzuma našeg uma. Svaki naš pokret, osim refleksnih, još uvijek počinje u našim glavama.

Misaone slike

Misaona slika kojom se ja služim da bih izgubila osjećaj o težini glave je tijelo, stilizirano kao stablo sa korijenjem umjesto stopala i lišćem umjesto kose. Iz korijenja, uraslih u zemlju, izrasta moje tijelo, a vrat postaje grana iznad koje se glava pretvara u krošnju i polagano, težeći svjetlu raste prema suncu. Glava gubi težinu i ja tako spoznajem njeno vječno lebdenje u čudesnom prvom zglobu kralježnice.

Čudesnost zglobova glave

Tajnovitost rada tih zglobova se krije upravo u savršenosti njihova djelovanja i teškoći spoznavanja pokreta koji iz njih počinju. Njihova mehanika je slična spretnosti i pokretljivosti prstiju žonglera. Predočimo si glavu ponovo kao loptu na kojoj smo nacrtali lice i sada je u mislima stavimo na jedan prst zamišljajući ga kao zglob između Atlasa i glave. Lopta se pokreće, prst miruje. Pri kimanju glavom, u znak odobravanja, zamišljena lopta klizi naprijed. Atlas miruje, a glava klizi na njegovim plohama.
Pokretom glave u znak nijekanja, lice lopte se pokreće desno, lijevo. Pri tom pokretu dolazi do rotacije glave, koja polazi iz njenog drugog zgloba, zgloba između Atlasa i Aksisa. Niječemo li polako, stvarajući si sliku prostora koji nastaje tim pokretom, osjetit ćemo odnos glave i njenih zglobova, zatim odnos tih zglobova sa ostalim zglobovima vratne kralježnice i konačno spoznati njihovu zajedničku igru.

Sunce u vodoskoku

Zamislimo li kralježnicu kao vodoskok, a glavu kao sunce koje se na njegovom mlazu kupa, osjetit ćemo da je glava izgubila težinu i da slična suncu lebdi nad morima.

Bova
Zamislimo stopala kao sidro, tijelo kao lanac na koji je pričvršćena glava kao plutača na površini mora. Postanimo stvarno ta misaona slika i probajmo uistinu osjetiti lagane plivajuće pokrete glave. Zadržimo li taj osjećaj u emotivnom umu, možemo ga pokušati probuditi kasnije pri hodanju, trčanju, penjanju ili stajanju.

Sve ove ili slične misaone slike, ako ih zadržite u pamćenju, će vam pomoći da satima, u lijepim ljetnim noćima, gledate i brojite zvijezde, promatrate s mostova kako rijeke teku i plovite valovima bez straha od mučnine i vrtoglavice. Glava će vas nositi pri dugim šetnjama lebdeći uvijek ka suncu, ona će lepršati iznad vešeg vrata i ramena pri dugom sjedenju za računalom, pri svečanim večerama ili dosadnim sjednicama.

Počnimo s konkretnim vježbama

Napisala sam knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta" kojom sam Vas dragi moji prijatelji i čitaoci pozvala na samostalno razmišljanje o svom tijelu i pokretu. U poglavljima Svijest o tijelu i pokretu sam pokušala objasniti koliko je važna svjesna misao o sebi samom, svom pokretu i problemima koji se nekorektnim izvođenjem pokreta u tijelu javljaju.
Bez teorije nema prakse je bila nit vodilja po kojoj sam organizirala moju prvu knjigu.
Da bi sve što sam do sada teoretski objasnila i da bi to dobilo uistinu odjeka u praktičnom životu, potaknuta kritikama dobronamjernih i šutnjom onih koje nije zanimala ideja koja me je povela na putovanje u čudesni svijet umijeća svakodnevnog pokreta, odlučila sam na ovom mjestu s vremena na vrijeme opisati po jednu situaciju iz mog svakodnevnog života. Uplitaću i malo pjesmica koje sam pisala u vremenu koje nazivam olujom ruža, malo tekstova koje sam iz tekstova prije objavljivanja knjige morala izbaciti. Izdavać, letorica i urednik su mislili da takvi tekstovi ne spadaju u vrstu knjige koju sam im nudila. Piasala sam o svijeti tijela, prostora i vremena i smatram da je trenuak u kojem osjetimo svoje postojanje u trenuku najvažni ostvarenje umijeća svakodnevnog pokreta i umijeća življenja. To, mogli bi reči stvaralački trenutak naše svijesti. U knjizi na 155-oj strani je poglavlje kojim vas pozivam u svijet ideokineze, misaonog sudjelovanju u osjećajim i tu vam nudim misaonu sliku spoznaje tijela u zagrljaju trenutka spoznaje. Pjesmica koju vam sada nudim nije pronašla mjesto u knjizi, ali evo ja vam je sada darujem.
 "Savršen trenutak za otpjevati, savršen trenutak za sudjelovati, savršen trenutak u kojem nas svijest na pučinu zove. Ka Suncu neka nas vuku neka nova snoviđenja, jer u starima smo šapnuli do viđenja i osjetili da naše nove misli kao jedrenjak, veslajući riječima, u svom sjedinjenu u svemirsku luku naše spoznaje plove. Kao u Proustovoj galiji, u nutrini ovog broda tajni stražar čuva naše blago, iz sedefaste školjke iznjedreno bisreje i naše davne sanje. U dubini sebe tada osjećamo sve ono što je srcu drago, ali pučina nas zove jer u tom beskraju skriveno je znanje. Da u tom beskraju duše, u svjetlosnom zagrljaju sretnoga trenutka se krije znanje koje još nitko opisao nije, još nitko o tome pisao nije jer što drugi pišu nije vidljivo našem unutarnjem oku. Sada spoznajem snagu savršenog trenutka, zagrljaj svjetlosti i sjene, u tom zagrljaju spoznajemo da sve je isto, a ništa nije slično onom što je bilo prije. U nama se krije bezdan, provalija skliska i duboka, koju tek svješću svojom spoznajemo i prelijećemo u dubini svoga oka. Da ne bi ostali na međi vremenskoga toka i da osjetimo zagrljaj sretnoga trenutka probudimo u sebi pticu bijelih krila, golubicu koja našem životnome brodu znak života u kljunu nosi i u nama budi vjerovanja da su naša stara snoviđenja utkana u treptajima njenih vječnih krila. Igrokaz života na pozornici svijeta, likovi putuju, mjenjaju se lica, ali svjetlost, svijest utkana u znanje ostaje uvijek ista. U dubini našeg postojanja, u trenutku nasmiješena lica izvire naša osjećajna ponornica. Harmonija drevna iznjedrena iz zakona vječnih mijena, svjetlost duša naših zagrljajem svojim savršen trenutak stvara, sretan trenutak u koje naša životna lađa na pučinu oceana svijesti plovi i od naših osjećja treperava vesla, a iz misaone snage jedra jaka za sve životne oluje tvori." 

Knjigom vas pozivam na putovanje vašim unutarnjim univerzumom i pokušavam u vama probuditi želju za spoznajom savršenog trenutka postojanja na pušini života.

Ruka i Pokret

Šaka, Lakat, Rame, Rameni pojas








Michelangelova slika "Stvaranje svijeta", dvije ruke u pokretu, lakoća i dijagonalna usklađenost pokreta. Stvoriteljeva desna ruka predstavlja produžetak njegovih misli, Adamova lijeva prima podražaj. Dvije ruke u skladnom pokretu, usklađenost lijeve i desne strane tijela su stvorile čovjeka i svijet.
Šake stvoritelja svijeta i Adama na kojima se točno vidi položaj dlana, opuštenost prstiju i pokretnost palca. Šake su u pokretu, ali djeluju mirno i opušteno, a taj dodir je bio početak našeg burnog postojanja.
Dodir, zatvranje i otvaranje šake su prve aktivnosti u evoluciji čovjeka. Evoluciono gledano šaka i mozak su stvarali čovjeka razvijajući se paralelno.
Izgradnja ustrojstava ljudskog mozga je završena pred 100.000 godina, pa bi iz toga mogli izvući krivi zaključak, da je i njegova djelotvornost već tada bila određena. No, to nije istina jer da je tako onda se postavlja pitanje, kako je moguće da nastaju uvijek nove prekrasne jazz melodije nekog pijaniste, kako simfonije nekog violiniste, kako golf igrači uspjevaju preciznim zamahom ruke pogoditi pravo mjesto na ogromnom golf igralištu, kako stolni tenisaći uspiju pogoditi malenu lopticu i promjeniti joj smjer? Međusobno djelovanje šaka- mozak, je cijelih ovih 100.000.god., bila prisutna i poboljšavala i usavršavala njihovu zajedničku djelotvornost. Nesmijemo biti pasivni potrošači djelotvornosti mozga nego svijesno djelovati na njen daljni razvoj. S razvijanjem stvaralačkih mogućnosti, djelujemo na točnost i lakoću pokreta šake.



Stilizirani čovječuljak nazvan "Homunkulus" reprezentira djelovanje našega mozga. Na ovoj slici se jasno vidi da su naše šake, pored usnica i jezika najvećim djelom sudjelovale u razvoju mozgovnih funkcija.
Samo jedna mala koščica, u korjenu ruke, razlikuje ljudsku ruku od majmunove. Ona je oslobodila ručni zglob i osposobila ga za preciznije pokrete, pomakla palac prema dlanu i omogućila mu bolju pokretljivost.
Na ovoj slici se vidi spiralna dinamika djelovanja mišića šake. Slijedeći zlatnu spiralu u zadnjoj točki zlatnog reza, u samoj sredini dlana se nalazi središte iz kojeg se širi snaga za pokrete prstiju.






Šaka bez palca bi bila kao klješta koja se nemogu zatvoriti. On se pokreće u svim pravcima slično ramenu:savija se, ispruža, rotira i oponira. Palac sa svojom perfektnom pokretljivošću je u evoluciji čovjeka odigrao jednu od glavnih uloga i pomogao u stvaranju naše najpreciznije sprave.

Šaka se nalazi na kraju ruke preko koje je, nervnim putem, povezana sa kralježnicom i mozgom. Svaki, pa i najmanji, pokret šake prelazi uvijek taj cijeli put. Kaže se da svaki čovjek teži samostalnosti, a narodna poslovica nas uči da možemo život uzeti u svoje ruke.
Pokret šake, hvatanje nekog predmeta, rukovanje, pisanje, češljanje itd., je uvijek povezan sa pokretom cijele ruke. Tu su uključeni zglob lakta i rameni zglob.
Nijema igra naših ruku je dio našeg života, tako da uopće nismo svjesni naše ovisnosti o njima. Primjećujemo ih, dok ih peremo, kad režemo nokte ili kada se počnu javljati staračke mrlje na njima.
Vječna igra napinjanja i opuštanja mišićnog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju mišići dlana i prstiju je jedan od konačnih rezultata čovjekove evolucije. Uvjet za jasnu i finu pokretljivost prstiju je postojanost dlana. Snaga za pokret prstiju ne smije dolaziti iz njih, nego iz središta dlana. Hvatanje i puštanje nekog predmeta, ili rukovanje s nekim, treba doživjeti kao dinamiku vala, koja polazi zahvaljujući svodu, iz središta dlana, a ne iz prstiju. Da bi osjetili svod i snagu koja iz njega nastaje pokušajte suprotstaviti palac i mali prst. Kod svjesnog izvođenja tog pokreta osjetit ćete da je strana malog prsta stabilna, a strana palca pokretna i prilagodljiva. Pokretljivošću kostiju šake, sredina dlana je gipka i tako, ako si stvaramo misaonu sliku šake kao kugle, dlan oblikuje jednu stranu kugle. Drugu stranu kugle zatvaraju vršci prstiju. Srednji prst pri tome čini produžetak podlaktice. Tako ste stvorili misaonu sliku, kuglu koja se razvila iz središta dlana i širi se u svi pravcima, na jednu stranu do vrha prstiju i na drugu stranu do ručnog zgloba.

Zamislimo pokret pijenja jutarnje kave. Vi hvatate šalicu, dižete je sa stola prinosite ustima i ponovo je spuštate na stol. To je spiralni pokret cijele ruke u svim njenim zglobovima. Misaone slike nam pomažu da spoznamo i osjetimo prostor zglobova u svim njihovim dimenzijama. Kugla lakta je mjesto zavijanja spirale. Kod hvatanja šalice poticaj dolazi iz dlana, prsti prate taj poticaj bez snažnog pritiskanja šalice. Za podizanje poticaj dolazi iz ramena, ručni zglob i lakat okreću zajedno šaku i sve se odvija bez velikog napora. Pri tome se lakat svija, glava nadlaktice kliže u zglobu prema natrag i dolje i rotira prema unutra, a lopatica se pomiče natrag, malo u stranu i prema dolje. Probajmo pri tome osjetiti položaj glave nadlaktice i pustiti je da malo padne unutar zgloba. Tako rame ostaje aktivno opušteno.

Spuštanjem šalice na stol dolazi do ispružanja lakta i okretanja šake u početni položaj. Glava nadlaktice se okreće prema van. Lopatica se vraća natrag. Dlan se opušta, a prsti udaljuju od šalice. Najteže je svjesno doživjeti položaj i pokret lopatice Za spozanju i uvježbavanje njenog pokreta je najbolje sjesti uz zid. Postavimo li jednu malu lopticu između zida i lopatice, pri pokretu ruke ka ustima osjetit ćemo bolje pokrete lopatice i moći ih bolje ispraviti. Pokret ruke ostaje isti. Spoznavši pokret lopatice, kasnije ga možemo izvoditi i bez loptice pri telefoniranju, pranju zubi ili za vrijeme objeda.
Zglobove ramena i njegovog pojasa čine desni i lijevi zglob između nadlaktice i lopatice, lopatice i ključne kosti, ključne i prsne kosti, a preko prsne kosti i rebara oni su spojeni sa kralježnicom.
Pokret koji polazi iz ramenog zgloba preko ramenog pojasa i njegovih mišića prenosi pokrete ruku na prsni koš i kralježnicu. Kod vježbi pokreta iz ramenog zgloba moramo svjesno spoznavati položaj prsnog koša, vratne kralježnice i glave i njihove pokrete koji u tom sudjeluju .

Stopalo

Posvetimo malo pažnje našim stopalima, tom čudesnom djelu prirode koje koristimo ne razmišljajući o njegovom djelovanju i svrsishodnosti. To savršeno ustrojstvo je sastavljeno od 25 izdvojenih kostiju, 107 ligamenata (žila) i 19 mišića. Na samom početku nastajanja vrste Homo Sapiens, stopalo nije samo podupiralo tijelo pri hodanju i penjanju, imalo je pomočnike u prednjim nogama koje su s vremenom postale naše ruke. Stopala su u tom vremenu zajedno s današnjim rukama bila i organ za hvatanje. Danas je stopalo kod vrste čovjek preobraženo u organ za stajanje i hodanje.
No u rudimentima je naizgled zaboravljena sposobnost hvatanja stopalom ostala zabilježena u jednom dijelu našega mozga. Tom sposobnosti stopala se koriste ljudi koji su nesretnim slučajem izgubili ruke.
Našim uspravnim stavom i hodanjem na dvije noge, u zglobovima stopala je s vremenom došlo do promjene u ravnoteži sila koje djeluju na njih. Njihova statika se prilagodila drugačijem opterećenju, što je za sobom povuklo i promjenu djelovanja njihovih mišića.
Iako su naša stopala evolucijom doživjela djelotvorni šok, ona još uvijek u sebi kriju mogućnost gipkosti i savršene pokretljivosti. Zaboravljajući to, mi neekonomično koristimo njihovu snagu i tako uzrokujemo različite deformaciie njihovih ustrojstava.
Tegobe uzrokovane, našom nepažnjom prema stopalima su nekada veoma neugodne. Ta naša nepažnja je uvjetovala i nastajanje posebne discipline u medicini , ortopedije. Kada se jave bolovi pri hodu i dugom stajanju, mi onda, ne tražeći krivca u sebi, odlazimo ortopedu, po njegovovoj preporuci stavljamo uloške u cipele i obično nepitamo što je uzrok tim promjenama. Noseći uloške bez svijesti o djelotvornosti stopala, njihovih zglobova i mišića, mi slabimo još više njihove oslabljene strukture.
Mišići se u stopalu protežu kao dva svoda, uzdužni čine mišići koji leže između pete i prstiju, a poprečni svod čine mišići između zglobova u korijenu prstiju. Tako poredani mišići svojim djelovanjem potsjećaju na spiralni pokret ručnika iz kojeg cijedimo vodu.
Stopalo i njegova dva svoda svojom, od prirode poklonjenom, spiralnom konstrukcijom, nam omogućuju stabilnost kod stajanja i mnogostranost u dinamici i ritmu koraka.
Upravo zbog toga moramo pri stajanju koristiti cijelo stopalo, oslanjajući se tri osnovne uporišne točke: straga u sredini petne kosti, a sprijeda, na tabanu, u korjenu malog prsta i palca. Izmedu tih triju točaka se proteže mišićna spirala koja svojim djelovanjam izaziva vjećne titraje u stopalu i održavajući njegovu elastičnost omogućava našem tijelu uvijek iznove ostvarenje ravnoteže u odnosu na prostor u kojem se nalazimo.
Ako stojeći opteretimo samo petu, svodovi gube potrebnu ravotežu i ruše se kao nepravilno izgrađeni mostovi.
Gubitkom ili slabošću svodova stopalo gubi spiralnu dinamiku, biva nepostojano, njegovi zglobovi nedjelotvorni, ligamenti preopterećeni, a kosti bolne.

Jednostavna vježba za spoznaju spiralne građe stopala je:
Sjednite na pod ili stolicu. Uzmite u jednu ruku prednji dio stopala i prste, a drugom držite petu. Pri tome se stopalo u skočnom zglobu nalazi pod pravim kutem prema podkoljenici. Probajte prednji dio stopala sa palcem savijati prema podu, a u isto vrijeme petu lagano okretati prema gore. Stopalo pri tome mora zadržati uvijek istu duljinu, bez skraćivanja uzdužnog svoda.

Vježba jačanja uzdužnog svoda :
Sjednite na stolicu i na jednom stopalu prste oprite čvrsto o pod, podignite petu tako da formira pravi kut između prstiju i srednjeg dijela stopala. Probajte palac lagano pritiskivati u pod i u isto vrijeme petu okretati prema gore. Pri tome dolazi do napinjanja mišića u tabanu, napinjanja uzdužnog svoda i svijanja unutar svih djelova stopala. Zatim tu istu vježbu probajte izvesti stojeći.

Vježba mobiliziranja poprečnog svoda :

Sjednite na pod ili stolicu. Uzmite prednji i srednji dio jednog stopala u obe ruke, tako da jedna drži stranu malog prsta, a druga stranu palca. Iza malog prsta i palca u srednjem dijelu stopala su male koščice. One su pokretne. Probajte rukama svaku od njih zavijati oko njene osi, a da pri tome ne sužujete stopalo, zatim ih ponovo odvijajte u početni položaj. Pri tome dolazi do skupljanja mišića u tabanu i rastezanja mišića u ristu. Prsti moraju cijelo vrijeme ostati ispruženi. Tu vježbu mobilizacije možete pretvoriti i u vježbu za jačanje mišića tabana ako dajete otpor pri zavijanju kostiju prema sredini tabana.
Tu igru možete izvoditi i stojeći. Pokušajte u cipelama kod stajanja u redu za kruh, stopalom gužvati i glačati zamišljene novine, isprobavati spiralne pokrete peta- veliki prst, podizati i spuštati petu, osjećati gipkost tetiva, dinamiku pokreta u prostoru skočnog zgloba.


Gimnastika za stopala

Ovim vježbama možete poboljšati osjećaj pokreta u skočnom zglobu i stopalu. Prvo ih izvodite sjedeći na stolici, a onda ih možete izvoditi ležeći u krevetu. Cilj je da svi ti mali pokreti budu automatski izvodivi i pri stajanju te da slijedeći svoju dinamiku sudjeluju u ritmu koraka.

Vježba 1 (10x)
Prste oba stopala pritisnuti na pod, a onda ih dizati. Peta ostaje na podu, prsti su cijelo vrijeme ispruženi. 1

Vježba 2(10x)
Stopalo postaviti na petu, prste spuštati do podloge i ponovo ih dizati, ali oni moraju cijelo vrijeme ostati ispruženi. Pri tome skočni zglob ostaje učvršćen, a pokret se događa u zglobovima prstiju i srednjeg dijela stopala. Ako tu vježbu pravilno i dovoljno dugo ponavljate, osjetiti ćete nastajanje snage u oba svoda stopala. 2

Vježba 3 (10x)
Stopalo postaviti na petu, a prednji dio stopala okretati prema van. Peta, kao oslonac,omogućava vam doživljaj spiralnog pokreta u između skočnog zgloba i srednjeg dijela stopala. Poprečni svod je učvršćen, a uzdužni se širi i skuplja i time postaje gibak i spreman za pravilno opterećenje pri koraku. 3

Vježba 4(10x)
Sa ispruženim prstima oslonite stopala na pod, a petom kružiti desno i lijevo. Pri tome poprečni svod obavlja funkciju amortizera, a ostali se zglobovi stopala privikavaju gipkosti u trenucima podizanja pete s podloge u početnoj fazi koraka. 4

Vježba 5 (20x)
Nogu u koljenu ispružiti, stopalo pomicati naprijed i natrag.Cilj je svijesno pomicati petu prema koljenu, a onda ju vraćati natrag. 5

Vježba 6 (20x)
Desnu, pa lijevu nogu u koljenu ispružati, a onda u skočnom zglobu, stopalo pomicati prema koljenu. Pri tome se može koljeno pridržavati rukama. Cilj vježbe je istezanje mišića lista i oslobađanje pete za puni pokret. 6

Vježba 7(20x)
Držati nogu ispruženu u koljenu i stopalom lagano kružiti, onda pokušati pisati brojeve ili slova,Cilj oslobađanje skočnog zgloba za pokret u svim pravcima. 7

Vježba 8 (10x)
Novine staviti na pod pa ih pokušati prstima gužvati i to između malog prsta i palca, pa ih onda ponovo izravnati. Cilj je svijesno spoznavanje rada i jačanje svodova stopala. Ta se vježba može izvoditi sjedeći i stojeći. 8


Naučene kružne pokrete u skočnim zglobovima iz gornjih vježbi možete isto izvoditi stojeći, razlika je samo u tome da je tada stopalo učvršćeno opterećenjem njegovih triju točaka, palac, mali prst , sredina pete, a pomicanjem tijela naprijed, pravilnim prebacivanjem težine tijela na sredinu stopala možete izvoditi kružne pokrete u skočnom zglobu. Zamislite da stojite u skijaškim cipelama na skijama. Tada su koljena malo savijena, ali ostaju gipka. Probajte ih tada paralelno pokretati desno, lijevo. Kada osjetite svoj pravi ritam, cijeli pokret postaje ples na snijegu. Skočni zglob omogućava, pokret tijela naprijed i natrag, koljena se pri tome ispružaju i savijaju ritmom vašeg disanja i slijede pokrete iz skočnog zgloba. Zbog makinalnog uključivanja sustava za pokretanje, pokret se prenosi na cijelo tijelo, uključujući pri tome kukove, zdjelicu, kralježnicu, prsni koš, ramena s rukama i glavu. Stajanje na jednom mjestu nesmije biti pasivno, stajanje je vječno titranje i javno očitovanje vaše tjelesne energije.

Koreografija jutra

Vi se budite, ustajete iz kreveta još zgrbljeni od spavanja u embrionalnom položaju, ne razmišljajući o pokretu odlazite u kupaonu. Svaki pokret je bolan i vi mislite da je tome razlog starenje. To je osnovna zabluda u kojoj živite, jer starenje nesmije biti uzrokom gubitka osnovne pokretljivosti vašega tijela. Stareći mi prestajemo biti virtuozi u natjecanjima na sportskom polju, prestajemo težiti uvijek bržim i brojnijim pobjedama ne teniskom igralištu, ali prirodni svakodnevni pokret bi trebao cijeli naš život zadržati svoj ritam i dinamiku.
Nespoznavajući tu istinu vi pogureni, ukočenih stopala ulazite u kupaonu i stajete pod tuš. To je tako i tako vrijeme koje koristite za higijenu tijela, iskoristite ga i za higijenu njegovih struktura.
Da bi vaše buđenje i pripremanje za radni dan prestalo biti nesvjesno izvođenje pokreta iz navike, pokušajte jedno jutro osmisliti nekom pričom o vama samima. Potražite u vašim zrcalnim neuronima neku sliku u kojoj ćete vidjeti vaše tijelo u pokretu, postanite u mislima dio te slike, oživite je svojim ritmom i dinamikom i gledajte sebe u pokretu svojim unutarnjim očima. Slika do slike će u vašoj svijesti napraviti crtani film u kojem ćete vi biti glavna figura. Ja to radim ovako.
Probudivši se ja se još u krevetu rastegnem zamišljajući da je moje tijelo dugačka zmija koja, pokrečući svoje kolutove, puže po pijesku. Na taj način već prije ustajanja, osvješćujem malene kuglice zglobova kralježnice i širim svoju dinamosferu, oslobađam si prostor u kojem ću početi dan.

Kada ustanem, moje tijelo postaje trska na vjetru koja raste ka suncu i ja rastući odlazim u kupaonu. Stojeći pod tušem zamišljam da je moja zdjelica vodoskok iz kojeg suklja umjesto vode moja energija, a vodu koja se kotrlja mojim tijelom zamišljam kao valove i čestice te enrgije. Tada tijelo uistinu gubi svoje čvrste oblike i ja osjećam svakim udahom novu duljinu mojih leđa i širinu moga prsnog koša, još jednom spoznajem kuglice u zglobovima između kralježnice, prsne kosti, rebara i njihove male pokrete. Moja stopala postaju gumeni čamci na vlažnom dnu kade. Voda koja se slijeva mojim nogama se pretvara u more i ja osjećam titranje u mišićima mojih stopala na kojima balansiram. Dok tijelo mažem gelom za tuširanje osjećam sve njegove zavijutke i izbočine, spoznajem duljinu ruku, nogu, vrata, trbuha i osjećam širnu lica, čelo, bradu. Kada zatvorenih očiju ponovo osjećam kako se kapljice vode kotrljaju mojim tijelom ja spajam svoju unutarnju i vanjsku ravnotežu, moje tijelo postaje ponovo trska, ali ovaj put na kiši i raste ka nebu, a ja osjećam kako moja glava gubi težinu i lebdi nad tijelom. Pri brisanju ručnikom pokušavam istrljati kožu, da bih je kasnije tako dobro prokrvljenu lakše namazala losionom za tijelo. Cijeli ritual higijene traje pet minuta, ali to sigurno nije izgubljenih pet minuta. Pranje zuba i šminkanje koristim da stojeći na cijelim stopalima stabiliziram zdjelicu, moj vodoskok iz kojeg sada suklja još više energije, i rameni pojas koji postaje rastežući okrvir oko slike mojih ramena, da bi pokreti mojih ruku uistinu polazili iz ramenog zgloba, a ne iz prsne ili vratne kralježnice. Gledam se u ogledalu i pokušavam u tih par minuta osmisliti moje držanje za cijeli dan.
Dok perem zube ja u isto vrijeme opuštam i moje žvačne mišiće koji su se spavanjem poprilično skratili. Dok četkica nošena, laganim pokretima iz ručnog zgloba, klizi zubima ja pokrećem čeljusni zglob u svim mogućim pravcima, rastežem i skupljam usnice, otvaram i zatvaram oči. Nanoseći kremu na lice ja zamišljam da me dodiruje anđeo čuvar koji moju kožu oživljava eliksirom vječne mladosti. Zrak oko mene postaje more i moje ruke tada plutaju njegovom površinom nošene nevidljivim gumenim obručima. Na kraju širim ruke i dodirujem liniju Leonardove kružnice, zatim liniju kvadrata. Zamišljam moje tijelo kao pentagram, a oko mene se uvijek zatvara kugla u kojoj se počinjem osjećati ugodno. Svakim svjesnim udisajem je širim, a izdisajem sužujem.
Prsna kost je brod koji uplovljava u luku mojih snova uz pomoć rebara koja se pokreću kao vesla. Kormilar je moja misao i moja želja da uistinu spoznam te pokrete koji proizlaze i iz mog svjesnog udisaja i izdisaja.
Pokušavam te tri minute pred ogledalom pretvoriti u ispovjest moga tjela slici u ogledalu, otplesati moj misaoni jutarnji tango da bih osjetila lakoću pokreta u stopalima, koljenima kukovima, zdjelici, kralježnici, ramenima i zglobu glave.
Slične misaone slike me vode u pokretima pri kuhanju prve jutarnje kave ili čaja, pri odlasku na posao, pri obavljanju svakodnevnih zadataka, pri odmoru, čitanju, pisanju, slušanju i razgovaranju, pri gledanju televizije, predstave u teatru i konačno ponovo pri odlasku na spavanje. Sjedinjujem pokrete, kojima se služim da bih pravilno funkcionirala u radnom danu, s mojim misaonim slikama, pokušavam u svaki pokret ritmom sjediniti prostor i vrijeme i tako nikada ne gubim vrijeme za održanje strukturalne higijene.



Koreografija posla


Jedan običan odlazak frizeru može postati vježbaona za osjećanje osjećaja u sebi, osmišljenih sat vremena u životu svakoga od nas. Mi obično odlazimo frizeru nezadovoljni svojim izgledom, bojom ili duljinom kose ili jednostavno potaknuti željom za promjenom i jasno očekujemo od frizera da nam tu želju ispuni.
Jutros sam promatrajući se u zrcalu primjetila da su se pojavili znakovi starenja u mojoj kosi. Svijetli pramenovi su odlično rješenje tog problema, pomislih i odmah ugovorih sastanak u salonu.
Moja frizerka je mlada kreativna žena, a kada sam ju upoznala prala je moju kosu, šišala i fenirala iz potpuno nepravilnog držanja tijela. Sada se veseli mom dolasku ne samo zbog zarade, nego i zbog tečaja o umijeću pokreta koji joj u to vrijeme nudim. Na početku smo razgovarale o tome. Ona je pitala, a ja sam joj odgovarala upućujući je u nepravilnosti njenih pokreta. Danas me je dočekala s osmjehom na licu i odmah mi rekla da je u zadnje vrijeme manje bole ramena, da joj sve manje sjeva u vratu i da je ne boli glava.
Promatrala sam njene pokrete i osjetila zadovoljstvo. Više nije bilo uvijenih leđa, opuštenih ramena, a njen vrat se istezao dok je pokretala glavu da bi odlučila što će uraditi s mojom kosom.
Sjela sam na stolicu pored lavaboa za pranje kose i položola glavu u njene ruke. Da bi moja glava uistinu slobodno lebdjela na njenim dlanovima postavila sam zdjelicu na sjedne kosti i tako stabilizirala kralježnicu, podigla prsni koš, istegnula vrat i oslobodila zglob glave. Ugoda pranja kose je počela u trenutku kada je voda dotaknula moje tjeme. Moja glava na dlanovima mlade žene je lebdjela ka o lopta koju je ona laganim pokretima prstiju masirala. Otvorila sam oči i vidjela njeno lice koje mi je odavalo da je i njena glava u pravilnom pložaju, da je njen rameni pojas stabilan, a pokreti njenih ruku su odavali opštenost njenih ramenih mišića.
Ponovo zatvorih oči i predadoh se ugodi pranja kose. Svakim dubokim udahom sam prsni koš održavala u pravilnom položaju, a izdahom uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu dalje stabilizirala kralježnicu.
Sjedajući na stolicu ispred zrcala ponovo sam postavila zdjelicu na sjedne kosti i svjesna da će sjedenje potrajati oko sat vremena, počela se lagano naprijed, nazad njihati na njima. To je pokret kojim oslobađam trticu od prevelokog statičkog opterećenja i smanjuje opterećenje križnog djela kralježnice. Moj rameni pojas se pri tome stabilizira, ramena opuštaju, a moja glava je ponovo lebdjela slično balonu iznad istegnutog vrata. Promatrala sam mladu ženu iza mene. Poučena mojim držanjem, ona je stajala na čvrstim, ali elastičnim stopalima, iz njene zdjelice se istezala stabilna kralježnica spremna za pokrete njenih ruku. Izručena mom kritičnom pogledu ona je uistinu pokrete ruku izvodila iz ramenog zgloba, a ne iz ramenog pojasa, jer su njene lopatice mirno održavale njegovu stabilnost. Dok mi je raščešljavala kosu ja osjetih da snaga za pokret njenih ruku dolazi ramenog i lakatnog zgloba, da mišići njenog dlana pridržavaju četku i da prsti opušteno slijede te pokrete.
Sjedinjenje mog i njenog ritma rezultira umijećem pokreta i posla. Priznala mi je da poslije mene nikada nije umorna jer joj ja pokretima glave pomažem pri bojanju pramenova i pri feniranju. Ja nikada ne osjetim čupanje kose ili neugodu kod feniranja jer ona sve te pokrete izvodi bez upotrebe snage. Friziranje se pretvara u ples njenih ruku i moje glave, u lelujanje, lebdenje, lepršanje njenih prstiju i moje kose.

Mali pojmovnik
Rameni zglob je mjesto gdje se dotiću vaša nadlaktica i lopatica.Ruka u tom zglobu slobodno visi pored tijela, a da nebi otpala brinu se mišići koji ju i pokreću.
Rameni pojas čine prsan kost, ključen kosti i lopatice. Funkcija ramenog pojasa je stabiliziranje ramenog zgloba da bi se ruka iz njega slobodno pokretala.Preko zglobova između prsne kosti i rebara, rameni pojas sudjeluje i u održavanju prsnog koša u pravilnom pložaju.
Leonardova kružnica je kružnica koju možete ucrtati oko svoga tijela, ako šestar stavite u pupak, a ispružene ruke podignete nešto više od visine ramena i noge raširite u raskorak.
Kuglice oko zglobova, svaki zglob ima svoj prostor iz kojega kreće pokret. Kugla je idealno geometrijsko u kojem uvijek vlada sklad. moja ideja je da misaona slika prostora zgloba bude prozirna kugla.
Slavlje osjetila
Koreografija svečane večere

"Dođi i sjedni za naš stol dragi goste" je poziv kojim otvaramo vrata našega stana, ali i našega srca prijateljima. Prihvaćajući koreografirane kodekse dobrog ponašanja u društvu mi to prihvaćanje očekujemo i od onih koji dolaze u naš dom. No ti kodeksi su nastajali u vremenu kada se još nije dovoljno poznavalo djelovanje ljudskog tijela, a još manje djelovanje mozga i utjelovljenog uma. Nekada mi se čini da su raskalašene antičke gozbe bile više primjerene ljudskom tijelu i njegovoj djelotvornosti nego kasnije uobičajena salonska druženja.


Saloni za ručavanje, počevši od renesanse u trajanju do sredine prošlog stoljeća, su bili zrcalo etikete, a iz njih izrasli zakoni o dobrom ponašanju za stolom odišu ukočenosti i neprirodnim pokretima. Ispod elegantnih haljina i odjela su se u onom, nama davnom, vremenu sakrivali korzeti koji nisu dozvoljavali nepravilno sjedenje, ustajanje, stajanje i hod. Prisjećajući se fotografija i filmova napravljenih po stilu tih vremena, čini mi se da su se svi ljudi isto držali i nisu imali potrebu, ali ni mogućnosti, osjetiti svoj istinski ritam i svoju dinamiku.


Moda odijevanja se kroz stoljeća mijenjala, mjenjali su se ambijenti življenja, a kodeksi dobrog ponašanja i iz njih proizašli pokreti su ostali, u periodu od zadnjih tri-četiri stoljeća, isti.
Danas u vrijeme ležernog oblačenja i kulta kreativnog kuhanja, kada manje više manje svatko slijedi modu, a u svom domu želi isprobati novi val gostoprimstva, za sobom povlači i kreativnost odabiranja posuđa, čaša i pribora za jelo, ukrašavanje stola, oblikovanje i količinu ponuđenih porcija, trebali bi se pozabaviti i sa novim koreografskim kodeksima ponašanja za stolom.
Novo gurmanstvo nas poziva na istinsko uživanje u jelu, što za sobom povlači i buđenje novog ritma pri sjedenju, upotrebi noža i vilice, pri uzimanju jela, pri kušanju pića. Koreografija držanja i ponašanja za stolom bi trebala proizaći iz tog novog ritma i dozvoliti tijelu da se uistinu slobodno, ali korektno pokreće.
Poštovanje kodeksa dobrog odgoja obilježava, isto tako već stoljećima, kostimografiju oblačenja i koreografiju pripremanja za odlazak u goste, zatim koreografiju dolaska u kuću domaćina, kao npr. vrijeme dolaska, odlaganje kaputa, predaje poklona ili sitnih pažnji, te domaćinovih gesta dobrodošlice, ritual i ponuda aperitiva s maštovitim snackom, razmještaja gostiju u prostor i oko stola, serviranja jela, odabir lagane muzike, osvjetljenja, tema razgovora i sl.
Upravo ti ritulali koji se odvijaju uvijek na sličan način dokazuju našu želju, ali i našu nevjerovatnu sposobnost da sebi i drugima uljepšamo trenutke života. Iako često nesvjesno mi u tim trenucima postajemo umjetnici svakodnevice, a naši pokreti izvođači tog umijeća.
Već pri samom pripremanju novih delicija nastaju nove misaone slike u našoj svijesti, misaone slike iz kojih u konačnici izrastaju i novi pokreti, a njhovo umijeće pretvara čvrstu materiju živežnih namjernica u umjetničke slike i skulpture koje se redaju na stolu. Zadovoljni rezultatom svoga rada mi ubrzo zaboravljamo napor utrošen pri pokretima koji su stvarali ta naša djela. Tu se opet susrećemo sa zaboravom svjesnog bića koji je uvjetovao naš spori razvoj kroz evoluciju civilizacije.
Usvajanje i poimanje pokreta kao osnove svake koreografije, u svakodnevici ne bi smjela ni u jednom momentu osiromašiti idejama i varijantama. Svijesnim sudjelovanjem u pokretu mi ga usvajamo i pamtimo i tako obogaćujemo repertoar osobne koreografije i ostvarujemo umijeće kretanja.


Zaustavimo se na trenutak misaono u skupim restoranima i promatrajmo kojom elegancijom pokreta konobari serviraju naručena jela. Na njihovim dlanovima tanjuri lebde, na čašama ni u jednom trenutku ne ostaju otisci prstiju, a kada skupljaju upotrebljeni pribor nečuje se udaranje žlice i vilice o podlogu, nema zvukova lupanja, struganja, udaranja. To su izvježbani pokreti iz njihovih školskih dana, oni su postali njihove navike, njihovo umijeće stvaranja ugode u atmosferi restorana u kojem su zaposleni.
Vratimo se ponovo u naš dom i zavirimo u plan onoga dana kada očekujemo goste na večeri. Ugodan osjećaj dolazećeg druženja nam daje krila i mi lebdimo kroz stan, pregledavamo uglove u kojima bi se mogli pronaći zalutali ostatci prašine, glancamo ogledala, poliramo namještaj usisavamo tepihe, slažemo cvijeće u vaze, odlučujemo se za boje stolnjaka, salveta i svijeća koja će odgovarati bojama jela koje ćemo servirati. To lepršanje traje sat, dva i mi odjednom osjećamo umor, bol u leđima i ramenima, glava puca, a jelo još nismo ni počeli pripremati.
Stol i stolice od Le Corbisiera blješte, kauč i fotelje od De Sede smo upravo iznjegovali sredstvom za kožu, tanjuri od Rosenthala, čaše od Vilou und Bosch, posuđe od Zeptera poslagano čeka spremno za uptrebu. Jela na koja smo se za tu večer odlučili još nitko nikada nije servirao. Unosimo svoje umijeće u spremanje jela birajući začine, kombinirajući priloge, oblikujući porcije i desert.




Sjećajući se večera u našem domu i promatrajući večere kod prijatelja zaključujem da svaki čovjek u sebi nosi bezbroj potencijala stvaralaštva i želju za njihovim pokazivanjem. Iz godine u godinu su se u našem društvu ambijenti i ponuda jela mjenjali, naše odjevanje smo prilagođavali trenutačnoj modi ali je držanje tijela ostajalo isto ili čak postajalo lošije. Pokret naš svagdašnji kao da ne spada u umijeće gostoprimstva. Zgrbljeni, sve više, mi nudimo uvijek nove delicije, kuhanje traje sve kraće, a mi smo sve umorniji jer nismo u repertoar svojih mogućnosti uključili svijest o pokretu i njegovom izvođenju. Umorni od neekonomičnih pokreta mi se, okićeni sportskom elegancijom odjeće, bez elegancije i lakoće pokreta valjamo između kuhinje i blagovaonice. Trudimo se da donošenje i odnošenje tanjura bude uvijek izvedeno s prave strane, da pogled pri dizanju čaša ne luta prostorom, a pri tome grčimo nepotrebno dlanove, a ruke i vrat sve više i više bole. Sjedeći za stolom sa najdražim prijateljima jedva čekamo da večer prođe jer leđa umorna od krivih pokreta jednostavno više ne mogu izdržati.




Koreografija svakodnevnog pokreta je umijeće koje se stiče vježbanjem, ali to nije onaj mukotpan trening tijela do iznemoglosti, to nije trening za postizanje sve veće izdržljivosti, nije trening za ostvarivanje prekomjerne snage u mišićima, nije sport, nego vježbanje svjesti o pokretu i sticanje novih iskustava u njihovom izvođenju.
Uporedimo osjećaj za pokret sa osjećajem koji u nama ostavljaju okusi ponuđenih ili osobno pripremljenih uvijek novih delicija pri svečanim večerama.
Opuštenost atmosfere i ljepota ambijenta pojačavaju u nama pozitivnu energiju i sva naša osjetila upijaju i šire ugodu tijelom. Mi to sve prvo vidimo, a onda osjećamo mirise, čujemo tonove daleke tihe muzike, osjećamo naklonost u stisku ruke, prisnost u pogledima, sreću u osmjesima. Naša osjetila u tim trenucima rade punom parom i u našim tijelima se sam od sebe umnožava ugodan osjećaj.
Pri pripremanju jela mi isto tako sudjelujemo sa svim svojim osjetilima. Očima biramo namirnice i već kod slaganja menua pokušavamo složiti boje jela. Ovisno o stilu i namještaju naše blagovaone mi biramo oblik i boju tanjura, stolnjaka, cvijeća, svijeća i salveta. Jela koja pripremamo slijede boju tanjura, a na tanjurima slažemo jela u paleti njihovih nijansi. Uživanje u jelu uistinu prvo počinje kroz oči. Dok kuhamo mi odabiremo začine, kušamo i mirišemo, naša osjetila okusa i njuha nas vode kroz tajnoviti svijet gurmanstva i slijedeći njegove zakone mi pokušavamo uskladiti mirise i okuse izbjegavajući one koji se nepodnose.
Sjedeći za svečano postavljenim stolom mi uživamo, zahvaljujući našim osjetilima, u ukusu skuhanog ili smo sretni jer drugi uživaju u našem umijeću.


Tako naša osjetila potaknuta novim izazovima pamte okuse i mirise, obogaćuju svoj repertoar sjećanja i mi bogatiji osjetilnim iskustvima pamtimo takve večeri. No cijelo to vrijeme je naše tijelo, iako oboružano pozitivnom energijom ugode i ljepote, bilo pasivni sudionik u tom slavlju osjetila.
Istuširano i namirisano, obučeno u najnoviji krik mode, tijelo nama za ljubav podnosi naše neznanje o njemu i zapostavljanje njegovih unutarnjih osjetila. Bez poticaja mali senzori u njegovim mišićima i zglobovima tonu u san i svaki put probuđeni nekim pogrešnim pokretom spremaju osvetu u obliku napetosti i grčenja mišića, ili bolova u zglobovima. Ruke i dlanovi se koče, ramena bole, u vratu pri svakom pokretu nas bodu oštrice noža, a u glavi sijeva i na koncu je i podizanje čaše za oproštajno piće mukotrpono. Drugo jutro se budimo s glavoboljom i uvjereni smo da je vino krivac za to, a vino je bilo najbolje koje je domaćin imao u svom podrumu. Umrtvljeno tijelo potsjeća na dugo sjedenje za stolom, svaki pokret izaziva bolove i mi jednostavno zaključujemo da starimo i da nas napušta elan vital, a ne pomišljamo da nas tijelo upozorava na zaborav svjesnog bića, da nas molećivo poziva na slavlje svojih unutarnjih osjetila iz kojih proizlaze naši pokreti i spoznaja našeg postojanja tijelom.


Himna tijelu

Dorifor (Kopljonoša): grčki kanon mjera. Razmjer je u odnosima: a:b=b:c=c:d=d:e=e:f.

O moje tijelo, kada bih uistinu u tebi spoznala iskonsko trojstvo, tvoju visinu, dužinu i širinu, kada bih u tebi prepoznala tvoju dušu, tvoje i moje svojstvo, tada bih u dubini tebe, dok te tako mučim, osjetila i tvoje nespokojstvo, tvoju virovitu dubinu. Dok moj misaoni um uživa u slavlju vanjskih osjetila u tebi teče moje vrijeme i život se kreće, ti me svojim bolnim pokretima prisjećaš na svoje stanje, a ja ne slaveći tebe, u tebi tražim krivca za svoje stanje i osuđujem te na mirovanje, oduzimam ti pokret, uspavljući još više tvoja unutarnja osjetila. Oprosti mi neznanje, oprosti nevjerniku tvoje stanje.
Osluškujem do sada nespoznato nijemo kolo tvojih ćelija i tek sada začuh tvoj zov, prepoznah uzdah tvojih struna, osjetih tvoj i moj pokret u treperenju zvjezda tvoga neba. Jedna za drugom se smjenjuju misli, iskre Platonove ideje u mojoj svijesti i ja vidim tvoju bol.
Priznajem, obukla sam moderne uske hlače nespoznavajući opasnost gubitka pokreta zdjelice u njima. Zbog njih sjedim na trtici umjesto na sjednim kostima, a nježna trtica se lomi pod težinom moga nestabiliziranog trupa. Kralježnica se uvija pod težinom prsnog koša, njeni mišići se koče i zaustavljaju mi dah. Gubim osjećaj okusa predivno pripremljenog jela, ugodu mirisa i okus skupog vina. Iz dubine tijela iz njegovih dubokih osjetila izvire moj pokret i ljepota mog života.

Ako za vrijeme svečanih večera ne učinimo ništa za buđenje naših unutarnjih osjetila smještenih u mišićima i zglobovima, pokušajmo barem prije lijeganja u krevet rastegnuti mišiće. Stojeći u kupaoni pred ogledalom dok peremo zube mi možemo istegnuti kralježnicu, trbušne, prsne i leđne mišiće udišući duboko i polako izdišući uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu. Odlazeći prema spavaćoj sobi malo duljim polaganim koracima rastežemo i mišiće nogu, a prije nego što legnemo možemo podižući ruke ka stropu zijevnuti i još jednom rastegnuti cijelo tijelo.
Rastežući se mi budimo u tijelu njegovu duboku osjetilnost i kao što smo ga vanjskom higijenom pripremili za spavanje tako mu i unutarnjom higijenom omogućavamo ugodan san. Buđenje će onda biti bezbolno, a sjećanje na prošlu večeru ugodno.

Mali pojmovnik

Misaone slike
Njima stvaramopredođbe o sebi samima, o pložaju dijelovatijela i unutarnjih struktura koje ne vidimo.
OsjetilaNaša osjetila su oči, uši, nos, koža, mišići i zglobovi. Ona primaju podražaje različite kakvoće i intenziteta. Preko njih kontaktiramo s okolinom i nama samima.
Duboka osjetilnost
Proces nesvjesne spoznaje položaja i pokreta tijela i njegovih dijelova koji nastaje prenošenjem informacija iz osjetila u mišićima i zglobovima do mozga.
Misaoni um
Razumski dio našeg uma
Emocionalni um
Integracija svjesnog i nesvjesnog u nama.




Vi dragi moji čitaoci imate mogućnost pod rubrikom komentari postavljati pitanja na koja ću ja rado odgovarati. Ako vam nešto u tekstu nije jasno, ako je neki pojam nerazumljiv ja ću se potruditi da proširim pojmovnik. Mene bi radovalo kada bih od Vas dobijala i primjere iz Vašeg svakodnevnog života, primjere o problemima koji se kod vas javljaju pri obavljanju posla. Svaki poziv zahtjeva svojevrsne pokrete, drugačija držanja tijela, različite početne položaje zglobova iz kojih pokret kojim obavljate posao, polazi. A k tome je i svaki čovjek drugačiji, s drugačijim predispozicijama, drugačijim nasljeđenim ili stećenim navikama. Otvarajući ovaj Blog ja sam odlučila, moju ljubav prema poslu koji radim i čovjeku kojeg obavljajući svoj posao usmjeravam ka umijeću pokreta, moje iskustvo i moju dugo godina smišljanu metodu podijeliti s Vama. Da bih u tome uspjela, da moje teoretsko znanje postane korisno i Vama u Vašem svakodnevnom životu postavljajte mi pitanja, kritizirajte moje nerazumljive misli i ja ću se potruditi da ih osmislim i uistinu pretvorim u razumljive odgovore na Vaša pitanja.
U Blogu http://vrijeme-dinaja.blogspot.com sam pokušala objasni prostorvrijeme kao dimenziju u kojoj postojimo.
U Blogu http://velika-gala-predstava.blogspot.com/ vas pozivam na poetčno putovanje vašim tijelom